U vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega iz Košuta su stradale 102 osobe. Od toga broja 40 % ih je stradalo u jednom danu. Fra Petar Bezina, koji je i sam žrtva njemačke vojske, u listu Fra Rafo Kalinić (12-13, 2001., str. 110-116.), između ostalog, piše: “Najviše je Košućana poginulo prilikom prolaska Nijemaca od Mostara i Imotskoga prema Sinju. Partizani su ih dočekali na putu iz zasjede i neke ubili. Razjareni Nijemci zbog gubitka svojih ljudi, bez obzira jesi li pravedan ili nisi, iz nekih sela uhitili su mnogo pravednih, nenaoružanih ljudi, i jednostavno bez suđenja ih ubili…”. Autor nadalje piše da su ove žrtve stradale 24. rujna 1943. oko 17.00 sati na Kukuzovcu od pripadnika njemačke Sedme divizije Prinz Eugen.

Četrdeset i dvoje (42) ljudi je ubijeno strijeljanjem, deset (10) ih je uspjelo preživjeti. Od tih četrdeset i dvoje ubijenih, četrdeset i jedan je iz Košuta, dok je jedan iz Glavica, koji se slučajno našao kod rodbine u Košutama.

Da bi se bolje razumjele okolnosti u kojima je došlo do ubojstva ovolikog broja civila iz Košuta, prenosimo dio teksta pod naslovom “Košute – Kukuzovac, 24. 9. 1943., Zločin ima i lice i ime”, autora Miljenka i Bože Marića, objavljenog u listu za kulturu “Triljski most” (god. I,  2006,  br. 1.) te tekst Ivana Kozlice, koji u svojoj knjizi “Krvava Cetina” donosi opširan izvještaj o akciji njemačke vojske u kojoj su stradali Košućani.

NASTANAK SEDME SS DIVIZIJE PRINZ EUGEN

Dana 1. ožujka 1942. prema zapovijedi glavnog SS stožera pod brojem 1268/42. uspostavljena je Sedma dobrovoljačka SS divizija koja je dobila ime Prinz Eugen, a bila je sastavljena od muškaraca između 17 i 45 godina. Princ Eugen je odrastAo u Versaillesu za vrijeme kralja Ludviga XIV. “Sunčanog”. Želio je postati vojnikom, što je kralj odbio, budući da Eugen bio malen, ružan i neugledan, u kraljevim očima nesposoban za tu službu. Nije mu preostalo drugo do li postati vojnikom plaćenikom na tuđim dvorovima. S Leopoldom I. sudjeluje u bitci kod Kahlenberga 12. rujna 1683. u kojoj je Beč obranjen od Turaka. U borbi protiv Turaka stječe naslov Savoyski i visoke činove: general- major i general-poručnik. Pod vodstvom kneza Maxa Emanuela od Bavarske sudjelovao je 1688. u oslobađanju Beograda. Kao maršal 11. rujna 1697. zapovijeda vojskom kod Zente i uništava Turke (30 000 mrtvih). U srpnju 1716. opet se uspješno bori protiv Turaka kod Petrovaradina. Iste godine 12. listopada zauzima Temišvar. Trinaest puta ranjavan – sve bitke dobio: tako o njemu piše Otto Kumm (pretposljednji zapovjednik divizije Prinz Eugen) u svom djelu Naprijed Prinz Eugen.

Prema Hitlerovoj naredbi Princ Eugen divizija se trebala sastojati od dvije brigade s 10-11 bataljona. Dana 20. veljače 1944. divizija je brojala 22 659 muškaraca, od kojih je 53,6 % bilo iz Banata i Srbije, 21,3 % iz Rumunjske, 11,2 % iz Hrvatske, 2,9 % iz Slovačke, 2,5% iz Mađarske. Jedan je dio potjecao iz Njemačke, tj. 8,5% (vjerojatno sav viši zapovjedni kadar). Divizija je tada imala 392 časnika i 1901 dočasnika.

Opunomoćenik za posao vojačenja i ustrojstva divizije bio je Arthur Phleps. U Prvome svjetskom ratu je kao bojnik i šef glavnog stožera Rumunjske aktivno sudjelovao u Transilvaniji. Nakon rata postao je zapovjednik saske nacionalne garde te sudjelovao u gušenju ustanaka u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Za vrijeme Austrougarske Monarhije borio se na području Bosne i Hercegovine. Godine 1941. izlazi iz Rumunjske vojske i priključuje se SS trupama prilikom napada na Sovjetski Savez, najprije kao pukovnik, kasnije postaje brigadirom.

Dana 17. listopada 1942. diviziju je u Kraljevu osobno posjetio Himmler, koji ju je 7. siječnja 1943., prema odobrenju Hitlera, premjestio na područje Hrvatske radi pripreme budućih akcija u borbi protiv partizana u Bosni. Dana 20. siječnja 1943. u Bihaću je organizirana akcija Weiß (Bijelo) koja je bila namijenjena hvatanju Tita. Nakon akcije Weiß uslijedila je akcija Schwarz (Crno), s namjerom uništavanja Titovih partizana u istočnoj Hercegovini i njihovo protjerivanje i gonjenje do Crne Gore. Akcija je počela 15. svibnja, a trajala do sredine mjeseca lipnja. U svojoj knjizi Otto Kumm izvještava kako je Phleps temeljito pripremao ove dvije akcije. Od siječnja do ožujka 1943. jedinica Prinz Eugen je osiguravala rudnik boksita kod Bune u blizini Mostara, iz kojeg se pokrivalo 10% tadašnjih njemačkih potreba za boksitom.

ZAPOVJEDNIŠTVO SEDME SS DIVIZIJE PRINZ EUGEN

Dana 1. ožujka 1942. general-poručnik Arthur Phleps, (ubijen 21. rujna 1944. pri zarobljavanju kod Arada) začetnik i spiritus movens divizije, postaje njezinim zapovjednikom.

Artur Phleps
Artur Phleps

General-major Karl Reichsritter von Oberkamp (obješen u Beogradu 4. svibnja 1947.) preuzeo je od Phlepsa vodstvo nad divizijom 17. lipnja 1943. Arthur Phleps je i dalje zadržao nadkomandu, a u Bosni je bio nadležan za novačenje svježih snaga i osnivanje muslimanske divizije (Handžar). Karl Reichsritter von Oberkamp izravno je zapovijedao akcijom Achse (Osovina) koja nas pobliže zanima.

Arthur Phleps i Karl Reichsritter von Oberkamp
Arthur Phleps i Karl Reichsritter von Oberkamp

Otto Kumm (umro 23. ožujka 2004. u Hamburgu) je 1. kolovoza 1944. preuzeo vodstvo nad divizijom od von Oberkampa. Otto Kumm je pisac dviju knjiga o diviziji.

Otto Kumm
Otto Kumm

August Schmidthuber (19. veljače 1947. ubijen u Beogradu) je posljednji zapovjednik divizije do njezina zarobljavanja kod Kranja 8. svibnja 1945.

August Schmidthuber
August Schmidthuber

 

Von Oberkamp, Phelps i Schmidthuber
Von Oberkamp, Phelps i Schmidthuber

KAPITULACIJA ITALIJE 1943. GODINE I DOLAZAK NJEMAČKIH SNAGA

PLAN „ACHSE” – OPERACIJA ZAUZIMANJA DALMACIJE

Nakon što su 8. rujna 1943.Talijani sa saveznicima potpisali sporazum o nenapadanju, pukla je “Osovina” i započela je njemačka vojna akcija Achse (Osovina), kojom je trebalo razoružati talijanske jedinice u raznim zemljama. Hitler je 11. rujna naredio svojim zapovjednicima razoružanje pod prijetnjom da se strijeljaju oni koji se usprotive njegovoj zapovjedi. U Hrvatskoj je postojala mogućnost da se talijanske jedinice ujedine s Titom i partizanima. Otto Kumm u svojoj knjizi piše o 250 000 talijanskih vojnika koji se nalaze na jadranskoj obali s glavnim zapovjedništvom u Dubrovniku.

Borbena grupa pukovnika Schmidhubera bila je nadležna za razoružanje Dubrovnika, a grupa pukovnika  Petersena za Split. Dubrovnik se već 12. rujna bez dužih borbi uz pomoć avijacije predao (30 000 zarobljenih Talijana).

Oko Splita je situacija bila drugačija. Po Kummovu pisanju, Split je branila 9. Dalmatinska divizija pojačana s dvije talijanske pukovnije u posjedu od oko 40-50 tenkova, 80 haubica i 10 obalnih beterija.

Sinj je bio važno strateško odredište hrvatskim, talijanskim i njemačkim snagama. U očekivanju kapitulacije Italije, vodstvo NDH nadalo se da će preuzeti okupirana područja u svoju vlast, jasno uz pomoć njemačkih snaga. U Sinj je 2. rujna 1943. stigao general Josip Metzger sa zadaćom da pripremi ustaške i domobranske postrojbe koje bi osigurale siguran dolazak njemačkih snaga. Za to su doznali u XVIII. talijanskom vojnom korpusu, o čemu su 7. rujna izvijestili zapovjedništvo 2. talijanske vojske. Reakcije talijanske strane nije bilo jer je fašistička Italija kapitulirala već sutradan, 8. rujna 1943. Isti su dan sva nadanja vlasti u Zagrebu o preuzimanju okupiranog priobalnog područja srušena strogo povjerljivom obavijesti njemačke 2. oklopne vojske – izvršna vlast prelazi u ruke njemačkog zapovjednika vojske, a zapovjednici korpusa imaju vlast na svojim područjima, iako je Njemačka „obećala Hrvatskoj dalmatinsku obalu i autonomiju”.

Nakon kapitulacije Italije njemačke su snage žestoko prodrle na područje Dalmacije. 2. oklopna vojska izdala je zapovijed za zaposjedanje jadranske obale i razoružanje talijanskih oružanih snaga 9. rujna 1943. Isti su dan zrakoplovima iz Mostara stigli dijelovi SS divizije „Prinz Eugen”, ojačana 1. bojna 1. brdske lovačke pukovnije pod zapovijedanjem SS-Obersturmbannführera (potpukovnika) Heinricha Petersena , koja je zajedno s hrvatskim snagama razoružala zatečene talijanske vojnike iz 25. pješačke pukovnije, njih oko 1 500. Nakon zauzimanja Sinja cilj im je bio što prije doći do Splita.

Heinrich Petersen
Heinrich Petersen

Partizani su pokušali ući u Sinj nakon kapitulacije Italije, ali im to nije uspjelo. U noći između 8. i 9. rujna 1943. porušili su spremište za vodu u Glavicama, pa je Sinj ostao bez vode. Sutradan su porušili željezničku prugu na dva mjesta u Brnazama u dužini od 30 metara te između Kukuzovca i Mojanke u dužini od dva kilometra. Prepilili su veliki broj telefonskih i telegrafskih stupova i prerezali žice. Na više su mjesta kamenjem prezidali cestu koja iz Sinja vodi za Split. Isti dan napali su i oštetili jedan njemački zrakoplov. Jedna partizanska skupina zarobila je kraj zaseoka Mojanka u Dicmu četvoricu seoskih milicionara iz Biska, a njihovog zapovjednika Antu Dadića ubila. Partizani su napali na Sinj 10. rujna, ali je napad opet odbijen. Sljedeći napad uslijedio je 13. rujna kada je jedan hrvatski oružnik ubijen, a jedan ranjen. Partizani su preko svojih suradnika imali utjecaj na veliki broj domobrana za koje su računali da će biti na njihovoj strani (po procjenama oko 400) kao i dio stanovništva koji je bio naoružan. Više domobranskih časnika duže su vrijeme bili njihovi tajni suradnici. Također su u gotovo svim selima imali svoje obavještajne povjerenike.

Zapovjednik hrvatskog 2. sektora obćeg vojničkog zapovjedništva general Josip Metzger izdao je 11. rujna 1943. naredbu kojom se ograničava kretanje u Sinju, a svi oni koji su uzeli oružje od talijanske vojske pozivaju se da ga vrate, kao i niz drugih operativnih naredaba. Tog 11. rujna njemačka bojna pod zapovijedanjem Heinricha Petersena , uz okršaje s partizanskim skupinama, probila se do Klisa, gdje je zaustavljena od Prve dalmatinske partizanske brigade iz sastava 9. dalmatinske divizije. Na putu su naišli na prepreke koje su postavili pripadnici Cetinskog partizanskog odreda u području Kukuzovac – Dicmo. Na sinjsku je zračnu luku 12. rujna prebačena 4. bojna 1. SS pukovnije iz sastava SS divizije „Prinz Eugen” i 1. bojna 7. topničke pukovnije. Već sutradan te su snage uz teške borbe prodrle do Klisa i spojile se sa skupinom „Petersen”. Zračnim putom im je u tvrđavu dostavljana hrana, municija i sanitetski materijal. Svim njemačkim snagama zapovijedao je zapovjednik SS divizije general Karl Reichsritter von Oberkamp . Koordinaciju i zapovijedanje partizanskim snagama vodio je Štab 4. operativne zone na čelu s Vickom Krstulovićem i Maksom Baćom -Milićem.

Kretanje njemačke i partizanske vojske 1943.
Kretanje njemačke i partizanske vojske 1943.

U Sinj je 15. rujna pristigla njemačka 2. bojna 1. brdske lovačke pukovnije pod zapovijedanjem SS-Sturmbannführera (bojnika) Wilhelma Breimaiera . Već 16. rujna zajedno sa 100 do 200 ustaša koji su im osiguravali put te nekoliko seljačkih kola na kojima je voženo streljivo, došli su u područje sela Dicmo gdje su ih zaustavile partizanske snage, 3. bataljun Treće dalmatinske brigade i jedan bataljun Cetinske brigade u kojoj su bili uglavnom novo-mobilizirani pripadnici. S ovom njemačkom skupinom krenuo je i ministar za oslobođene krajeve u Vladi NDH dr. Edo Bulat u pratnji dvanaest suradnika koji su trebali voditi poslove oko uspostave vlasti u Splitu. Došlo je do žestokih borbi, njemačka je skupina razbijena, dio se uspio vratiti u Sinj (35 vojnika), a veći je broj okružen u zaseoku Butige. Nijemci, iznenađeni iz zasjede na brisanom prostoru, imali su 30 mrtvih i 120 ranjenih dok je na partizanskoj strani poginuo zapovjednik 3. bataljuna Jure Labrović te nepoznat broj partizana.

Butige 1943. i danas
Butige 1943. i danas

 

Butige 1943. i danas
Butige 1943. i danas

Uvidjevši da će postojeće partizanske snage teško moći nadzirati područje Sinja i Splita, Vrhovni štab NOVJ-a upućuje u noći između 13. i 14. rujna s Kupresa prema Splitu 1. proletersku diviziju kojom je zapovijedao Koča Popović . Njezine dvije brigade pristigle su 16. rujna u područje Aržano – Vrpolje. Popović je Treću proletersku krajišku brigadu, koja se 17. rujna odmarala na području Jabuka – Trilj, uputio kao pomoć snagama što su trebale likvidirati skupinu „Breimaier” u Butigama. On je također planirao likvidaciju uporišta na Hanu. Uz spomenuto, njemu je dana zadaća operativnog zapovijedanja u ime Štaba 4. operativne zone dok traje ta operacija.

Njemačke su snage 16. rujna poduzele žestok napad na smjeru od Imotskoga prema Zadvarju. Doprle su sve do Kostanja i Zvečanja, tu se zaustavile i vratile natrag. Otpor su im pružile Prva proleterska brigada, dva partizanska bataljuna iz sastava Grupe triljskih bataljuna (oko 100 vojnika), Omiška grupa bataljuna i oko 80 talijanskih karabinjera sa časnicima, koji su se priključili partizanskim skupinama poslije kapitulacije Italije. Prema izvješću Štaba 1. proleterske udarne divizije od 18. rujna, u ovim borbama posebno se istakla talijanska skupina. Također prema izvješću partizanske 4. operativne zone od 18. rujna, na njemačkoj strani bilo je 20 mrtvih dok su oni imali sedam mrtvih partizana. Zapovjednik Drugog sektora hrvatskih snaga general Metzger izvješćuje o kritičnoj situaciji u Sinju te traži pojačanje od Nijemaca. Napominje da su Nijemci od njegovih slabih snaga uzeli jedan dio za napad na Split.

Partizanska Prva proleterska brigada prešla je Cetinu kraj Trilja 17. rujna. Štab 9. dalmatinske divizije održao je sastanak sa zapovjednicima susjednih postrojba u selu Vojnić. Isto tako i Štab 1. proleterske divizije nalazio se u području Trilja. Na
sastanku je trebalo raspraviti mogućnosti i izvršenje priprema za napad na Sinj.

Naredbom Vrhovnog štaba NOV i POJ u šire područje Sinja bile su upućene i dvije brigade iz sastava 4. krajiške divizije, Šesta i Deseta narodno-oslobodilačka udarna brigada. S tim brigadama te s Trećom proleterskom brigadom zamjenik zapovjednika 1. proleterske divizije Miloje Milojević namjeravao je tih dana napasti Sinj. Treća proleterska brigada bila je raspoređena na području brda Visoka, jedna je brigada trebala biti raspoređena na području Zelova, a druga na području Hrvace – Čitluk. U skladu s procjenom o važnosti zauzimanja Sinja te izvršenim pripremama, Štab 4. operativne zone na čelu s Kočom Popovićem i Maksom Baćom 20. rujna 1943. izdao je zapovijed o napadu na Sinj. Početak napada trebao je biti 22. rujna na večer sa snagama raspoređenim u dvije kolone. Južnom kolonom trebao je zapovijedati Vlada Bajić , sjevernom Ivo Purišić , a općom pričuvom koju bi činile dvije krajiške brigade zapovijedao bi Božo Božović . Topništvom bi zapovijedao Aleksej Gavričenko , tenkovskom kolonom Vlado Sekulić , a Cetinskom brigadom Luka Knezović.

Na samome početku partizanskih priprema javili su se problemi. Planirano topništvo nije moglo biti kompletirano. Samo su se dva topa nalazili na položaju Đipalo u Lučanima. Nije pronađen zapovjednik topništva Gavričenko . Također planirani tenkovi nisu pristigli. Zapovjedniku Štaba 9. dalmatinske divizije Anti Banini nije bilo jasno po kojemu će se planu izvršiti napad, jer su postojala dva različita plana. Umjesto tri bataljuna Treće dalmatinske brigade sjevernu kolonu trebale su činiti Treća proleterska brigada i tri bataljuna Prve proleterske brigade, što je zahtijevalo promjene u izvršenim pripremama. Koča Popović i Maks Baće nalažu žestoki napad na blokiranu njemačku skupinu „Breimaier” u Butigama koji će zajedno sa snagama na terenu izvesti Treća dalmatinska brigada i jedan bataljun Treće proleterske brigade u noći između 21. i 22. rujna 1943. Tim se snagama na raspolaganje stavlja dio tenkova predviđenih za napad na Sinj, dio topništva i bacači plamena. Također se nalaže onemogućavanje spuštanja njemačkih zrakoplova na sinjsku zračnu luku koju treba tući svim snagama, uključujući i tenkove.

U skladu s izdanim zapovijedima, partizanska skupina iz sastava 1. proleterske divizije s područja sela Brnaze napala je sinjsku zračnu luku 20. rujna i iz jednog protukolskog topa pogodila njemački zrakoplov koji se zapalio i izgorio. Drugi su zrakoplovi odustali od slijetanja iz sigurnosnih razloga te se vratili u Mostar. Tako je prebacivanje zračnim putom 2. bojne 2. pukovnije uspjelo samo djelomično, ostatak se trebao uputiti kopnenim putom zajedno s motoriziranom borbenom skupinom. Dozapovjednik hrvatske 6. oružničke pukovnije pukovnik Muharem Aganović u svome izvješću upućenom 29. rujna 1943. Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu piše: „(…) za odmazdu, Niemci su na 21. rujna sa više zrakoplova bombardirali sela Glavice, Brnaze i Turjake. Ima dosta domova porušenih, dočim broj poginulih osoba za sada nije poznat.”

Njemačka skupina „Breimaier”u Butigama i dalje je bila u potpunom okruženju. Podršku su joj pružali zrakoplovi čestim naletima, ali i opskrbom hranom, municijom i sanitetskim materijalom. Kako su zbog opasnosti morali letjeti na većim visinama, a Butige su mali zaselak, pomoć je često padala u blizini kuća pa su jurišima po nju hitali i njemački vojnici i partizani. I to je dovodilo do velikoga broja mrtvih na obje strane. U svim je izvješćima SS divizije „Prinz Eugen” naveden broj mrtvih i ranjenih časnika, dočasnika i vojnika. Samo u izvješću za 19. rujan iznose se podatci o smrti jednog časnika, osam dočasnika i trinaest vojnika. Ranjenih je bilo tri časnika, devet dočasnika i 155 vojnika. Ranjen je i ministar Edo Bulat i još pet osoba iz njegove pratnje, jedan je poginuo, a jedan nestao. Bulat je 18. rujna 1943. uputio brzojav Poglavniku Paveliću : „Ostavljeni na cijedilu. Gotovo svakog dana otpada po jedan od mojih pratioca. Ustaški stožernik Roglić poginuo prošle noći. Nas očekuje ista sudbina. Svi državni faktori odgovorni su pred historijom, pred nacijom i pred našim porodicama. Partizani raspolažu sa mnogo teškog naoružanja i municije. Neshvatljivo mi je da nikakvi ozbiljni koraci nisu poduzeti, premda se nalazimo samo 12 km od Sinja. SS-jedinice se danonoćno junački bore i nadčovječanski odoljevaju uzastopnim jurišima partizana.” Brzojav je upućen njemačkim vezama i nikada nije stigao do Pavelića.

Partizanski obavještajac „Vlade” iz Dicma u jednom izvješću o stanju u Butigama piše: „Neprijatelj je ima velike gubitke tako da je natopio čak i ceste u Dicmu sa svojom krvi. (…) Neki broj Njemaca htio je da se ubije što je dvojici i uspjelo, a nekoliko njih je sprečeno. Pitao sam jednog Njemca zašto hoće da se ubije? On mi odgovara da su im rekli oficiri da partizani vade oči, uši, ruke i.t.d”.

OPERACIJA „GEISERICH” – NJEMAČKI PRODOR U SPLIT

Uvidjevši da razvoj događaja na području Splita ne ide prema zacrtanim planovima, zapovjednik njemačke 2. oklopne vojske, general Lothar Rendulic izdaje 20. rujna 1943. zapovijed kodnog naziva „Geiserich”. Njome daje zadaću zapovjedniku XV. brdskog vojnog korpusa generalu Rudolfu Lütersu da upotrijebi sve raspoložive snage kako bi obranio Sinj i uzeo Split iz partizanskih ruku. Trebalo se riješiti pritiska partizanskih snaga u području Klis – Sinj – Trilj kako bi se stvorili preduvjeti za napad na Split. U Sinj je 18. i 19. rujna sletjelo 49 zrakoplova s velikim brojem vojnika i tehnike, otpremivši iz Sinja također veliki broj zarobljenih talijanskih vojnika. Uz to je iz smjera Šibenika i Drniša u smjeru Trogira trebala nastupiti jedna borbena skupina iz sastava 114. lovačke divizije. Zadaću za pripremu i provođenje operacije dobio je zapovjednik SS divizije „Prinz Eugen” general Oberkamp.

U cetinski su kraj 21. rujna pristigle i Šesta i Deseta brigada 4. narodno-oslobodilačke udarne divizije iz sastava II. bosanskog korpusa, pod zapovijedanjem Petra Vojnovića i političkog komesara Boška Šiljegovića, s oko 1 400 partizana. Svoje su snage rasporedile u skladu s ranije izdanim zapovijedima.

Glavni zapovjednik svih partizanskih snaga Koča Popović nije bio zadovoljan rezultatima napada na Butige. O razlozima neuspjeha izvijestio ga je Miloje Milojević, zamjenik zapovjednika 1. proleterske divizije. Kao glavni razlog naveo je nedovoljnu organizaciju i pripremu napada. Od svih predviđenih sredstava stigla su samo dva kompletna topa i izbačeno je na tisuće mina, ali se skupina „Breimaier” držala čvrsto, ne predajući se. On je uvjeren da će nakon manjeg pregrupiranja snaga uspješno izvršiti zadaću likvidacije njemačke skupine u Butigama. Štab 1. proleterske divizije nalazio se zajedno sa Štabom Treće dalmatinske brigade u zaseoku Sičane, u Dicmu.

Iz smjera Imotskog krenula je 22. rujna njemačka borbena skupina s ciljem da osigura mostobran u Trilju i produži u smjeru Dicma. Ona se u Studencima podijelila u dvije skupine: lijevu „Hildebrandt” koja kreće kroz Lovreć i Cistu prema Trilju, i desnu „Bischoff” koja ide kroz Aržano prema Trilju. I jedna i druga skupina naišle su na partizanski otpor. Saznavši da jače njemačke snage kreću iz smjera Imotskog, Koča Popović odlučuje Prvu proletersku brigadu koja je krenula prema Sinju, vratiti na smjerove koji iz Imotskog vode prema zapadu. S jednim njezinim bataljunom odlučuje zatvoriti smjer nastupanja kroz Poljica, u suradnji s talijanskim skupinama raspoređenim od ranije na tome području. Ostatak brigade raspoređen je u području Aržano – Lovreć.

Zbog vraćanja Prve proleterske brigade s puta za Sinj došlo je do ponovnog pregrupiranja partizanskih snaga. Jedna od dvije krajiške brigade koje su bile planirane kao pričuva, određena je kao okosnica sjeverne kolone za napad na Sinj, predviđen za 22. rujna 1943. u 21,00 sat. Druga brigada koja je bila planirana kao pričuva određena je da potiskuje razbijene njemačke i hrvatske snage iz Sinja prema Livnu. Zapovjedništvo cijele partizanske operacije trebalo se nalaziti u području sela Lučana, u zaseoku Đipalo.

Zamjenik zapovjednika 1. proleterske divizije Milojević izvijestio je generala Koču Popovića 22. rujna da su taj dan njemačke snage (2. bojna 2. brdske lovačke pukovnije iz sastava SS divizije „Prinz Eugen” pod zapovijedanjem SS Sturmbannführera Bernharda Dietschea koja je došla zrakoplovima iz Mostara) odbacile Treću krajišku proletersku brigadu s brda Visoka iznad Sinja i zauzele njihove položaje, što je bio važan trenutak za rasplet sukoba. Na partizanskoj strani bilo je jedanaest mrtvih i 26 ranjenih. Milojević je Popovića upoznao i s kašnjenjem tenkovskih snaga za napad na Butige i nadiranju 1 500 njemačkih vojnika iz smjera Imotskoga. Zapovjednik topništva Gavričenko i ostali članovi posada poslali su poruku da idu u Split na grožđe i kupanje. Unatoč problemima s tenkovima i topništvom zapovjednik Treće proleterske krajiške brigade Vlada Bajić 22. rujna predlaže Miloju Milojeviću da zapovjedi napad na Sinj, „da ovaj gad (sic!) smlatimo, kako bi mogli dalje da radimo nesmetano”.

Bernard Dietsche
Bernard Dietsche

 

SS-Sturmbannführer Bernhard Dietsche u zračnoj luci u Sinju
SS-Sturmbannführer Bernhard Dietsche u
zračnoj luci u Sinju

Izvješćuje i o njemačkom napadu na njihove položaje u Radošiću i Brnazama, u zaseoku Mandaci. Traži i upute o postupanju s divizijskom i brigadnom bolnicom koja se nalazi u Vojniću, u zaseoku Bučane. Tu se također nalazi i dio topništva.

Napad partizanskih snaga na Sinj pokušan je dva puta, u noći između 22. i 23. i između 23. i 24. rujna 1943. Oba su napada bila neuspješna. Zapovjednik 4. krajiške divizije Petar Vojnović kao razlog za taj neuspjeh navodi „što nije bilo nikakvog pritiska na neprijatelja sa drugih strana, jedino je pritisak vršila sjeverna kolona koja je isto tako oklijevala isčekujući tenkove”. S obzirom na žestoki prodor njemačkih snaga iz smjera Imotskog te uspješnog prebacivanja dodatnih snaga zrakoplovima u Sinj, Koča Popović i Maks Baće izdaju 23. rujna 1943. novu zapovijed. Cilj im je sačuvati snage i dobiti na vremenu te pokušati obraniti Split. Pregrupiraju snage na način da 1. proleterska divizija zauzme položaje zapadno i južno od Sinja, 4. krajiška divizija sjeverno od Sinja, a 9. dalmatinska divizija na području od Dicma prema Splitu. Zamjenik zapovjednika 1. proleterske divizije Milojević povukao se sa svojim Štabom na područje Neorić – Krivi Dolac. Zapovjedio je rušenje cesta od Sinja prema Splitu.

Dana 23. rujna 1943. 1. bataljun partizanskog Imotskog sektora napao je njemačku kolonu između Studenaca i Lovreća te im nanio veće gubitke. Tri bataljuna Prve proleterske brigade vodila su žestoku borbu s nastupajućim njemačkim snagama u području Aržana. Oborili su i jedan izvidnički zrakoplov. O tome je zapovjednik Sektora Imotski Ivan Vulin 23. rujna na večer izvjestio zapovjednika obrane Splita Antu Biočića.

Unatoč partizanskom otporu njemačka skupina „Hildebrandt” uspjela se probiti do Trilja. Njezina 2. bojna 92. pukovnije 23. rujna produžila je do Jabuke i Graba kako bi očistila područje i omogućila sigurniji nastup skupine „Bischoff” koja je taj dan krenula od Aržana kroz Tijaricu, Vrpolje i Velić prema Trilju. Dvije satnije iz sastava 1. lovačke pukovnije organizirale su mostobran kraj Trilja, a 2. bojna 1. pukovnije dobila je zadatak da izvrši napad na Turjake. Zapovjednik divizije general Oberkamp sa svojim je stožerom bio u blizini Čaporica. Taj dan su se u Jabuci spojile njemačke borbene skupine. Zapovjedništvo njemačke divizije izvješćuje da su Jabuka i Grab u plamenu i da je zaposjednuta zračna luka Sinj. Također, zapovjedništvo divizije izvješćuje da je „okolina Sinja očišćena”. Namjera je da se nastavi „u smjeru sjeverozapada i zapada protiv neprijatelja u rejonu Sinja”.

U Sinj je 23. rujna zrakoplovom stigao zapovjednik njemačkog XV. brdskog vojnog korpusa general Rudolf Lüters kako bi neposredno nadzirao završetak operacije „Geiserich”.216 Njemu se trebao pridružiti i zapovjednik 2. oklopne vojske general Lothar Rendulic , ali je zbog loših vremenskih prilika let obustavljen.

General Oberkamp izdao je 24. rujna 1943. divizijsku zapovijed za pripreme i napad na Split. Napad je planiran za 25. rujna. Taj je dan uspostavljena i veza s blokiranom skupinom „Breimaier” u Butigama. Određeno je i da SS divizija drži svoju operativnu skupinu u stanju pripravnosti za napad na Split. Tu skupinu sačinjavale su: borbena skupina „Dietsche” (ojačana 2. bojna 2. brdske pukovnije), polovica divizijske tenkovske satnije i 1. bitnica 7. protuzrakoplovne bojne (polovica bitnice bila je u selu Brnazama). U zapovijedi su precizno određene zadaće svih snaga u operaciji sa zapovjednim mjestom u Sinju.

Dana 24. rujna 1943. nakon devetodnevne blokade i opsade, borbena skupina „Michels” (2. bojna 92. Grenadirske motorizirane pukovnije) razbila je partizanske snage u Butigama i oslobodila skupinu „Breimaier” te su zajedno krenuli prema Klisu u pomoć skupini „Petersen”. Taj dan na večer, zapovjednik partizanskih snaga general Koča Popović izvješćuje Štab 4. krajiške udarne divizije da su njemačke snage uspjele prodrijeti iz smjera Vojnića prema Dicmu i da su se povezale sa snagama iz Sinja. Nalaže da se jedan bataljun iz sastava te divizije rasporedi na područje Mojanka – Glavica i da zatvori smjer Sičani – Neorić te zatvori smjer Sinj – Muć i Sinj – Hrvace. Osim toga dobili su zadaću da prekopaju i miniraju ceste.

Štab 1. proleterske divizije 24. rujna izvješćuje da su se njemačke snage iz smjera Biska spojile sa snagama u Dicmu te da su s tri tenka krenuli od Sinja prema Muću. Odgovornima za partizanski neuspjeh smatra dalmatinske postrojbe „koje su se povukle sa svojih položaja”220 zbog čega je njemačkim postrojbama omogućeno povezivanje snaga iz Sinja i Dicma.

Štab Prve proleterske brigade izvijestio je 24. rujna Štab 1. proleterske divizije o događanjima na širem području istočno od Trilja. 1. i 4. bataljuni te brigade nalazili su se na području Vrpolje – Aržano, s njima je bio i zapovjednik brigade Božo Božović . Te su snage vodile borbu s nastupajućim njemačkim snagama 23. rujna. Njihovi 2. i 3. bataljun zajedno s 3. udarnim bataljunom Omiške grupe i skupinom Talijana bili su u području Lovreća. Svim tim snagama zapovijedao je Božo Božović . O aktivnostima Prve proterske brigade Štab je izvijestio detaljno 27. i 30. rujna. Tijekom borbi 21. i 22. rujna imali su dvanaest mrtvih i osam ranjenih partizana, a uništili su 9 njemačkih kamiona i oborili jedan zrakoplov. Na području Lovreća uništili su jednu njemačku kolonu i nanijeli im gubitke. Unatoč gubitcima njemačke su snage uspjele doći do Trilja, odbaciti partizanske postrojbe i prijeći Cetinu.

Štab 4. krajiške divizije izvijestio je 24. rujna Štab 1. proleterske divizije da njemačke snage pale Brnaze i Kukuzovac te predložio da se novoformirane dalmatinske postrojbe postave na položaje radi zaštite njihovih jedinica, a da najslabije postrojbe nastupaju s osloncem na starije i borbenije postrojbe.

General Rudolf Lüters , zapovjednik XV. SS korpusa, s kliške tvrđave rukovodi zauzimanjem Splita
General Rudolf Lüters , zapovjednik XV. SS korpusa, s kliške tvrđave rukovodi
zauzimanjem Splita

Na temelju Divizijske zapovijedi zapovjednika SS divizije „Prinz Eugen” generala Oberkampa njemačke su snage zauzele Split 27. rujna 1943. Partizanske snage odbačene su na Mosor, zarobljena su tri talijanska generala, 202 časnika i oko 9 000 dočasnika i vojnika iz divizije „Bergamo”. Dio dočasnika i vojnika oslobođen je i upućen pješice prema sjeveru Italije, a dio je upućen u Njemačku na prisilni rad. Časnike je trebalo prebaciti do Sinja i sukladno uputama strijeljati. Prema njemačkom izvješću poginulo je 180 partizana.

Nakon što su se partizanske skupine povukle iz Splita uglavnom na Mosor, general Oberkamp 27. rujna 1943. određuje da dvije bojne iz sastava SS divizije „Prinz Eugen” i 92. motorizirana pukovnija krenu u razbijanje njihovih snaga na Mosoru kako se Split ne bi našao u okruženju.

U operacijama „Achse” (dio koji se odnosi na šire područje Sinja) i „Giserlich” njemačke su snage imale velike gubitke u ljudstvu. Od 10. do 27. rujna 1943. poginula su tri časnika, devet dočasnika i 79 vojnika. Tom broju se dodaje nestalih četiri dočasnika i 81 vojnik. Ranjenih je bilo dvadeset časnika, 50 dočasnika i 507 vojnika. Ukupni gubitci iznose 753 izbačenih iz stroja. Ti su podatci sadržani u dnevnom izvješću XV. brdskog vojnog korpusa od 2. listopada 1943. U istom izvješću navodi se da su partizanske snage imale 1 200 poginulih boraca. U dostupnim partizanskim izvješćima rijetko se spominju vlastiti gubitci, pa se taj broj teško može provjeriti. Od članova pratnje ministra dr. Ede Bulata poginuli su ustaški stožernik Stanko Roglić , ustaški satnik Jurčević i kapelan fra Dionizije Juričev, a lakše je ranjen dr. Vukosavija.

NJEMAČKI MASOVNI POKOLJI 1943. GODINE

U tijeku opisanih operacija izvršen je pokolj civilnog stanovništva o čemu se u navedenim izvješćima to nigdje ne spominje. Tek se u dva izvješća ukazuje na paljenje Brnaza, Kukuzovca, Jabuke i Graba. Informacije o tome bile su u domeni politike. U jednom izvješću Kotarskog komiteta KPH Sinj upućenog Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju 18. rujna 1943., navode se podatci o stradanju sela. U tom se izvješću iznosi zamjerka na račun onih mještana koji pred njemačkim terorom bježe u žicu (uporišta Sinj, Trilj i dr. bila su opasana visokim žičanim ogradama), što su podlegli ustaškim pozivima. Ipak navode da se taj odlazak može razumjeti odnosno objasniti neobičnim strahom pred Nijemcima, a nešto i prirođenim rezonovanjem našeg seljaka. To objašnjavaju na sljedeći način: „Bolje mi je otići u žicu i tamo se za neko vrijeme skloniti, te i dalje lukavo i vješto kao i inače izbjegavati borbu nego otići u partizane koji su ‘nemoćni’ spram njemačke sile izloženi stalnoj borbi, gladi, naporima i životu u planini.” Ovakvo ponašanje stanovništva gledaju kao „tipično seljačko rezonovanje poduprto brutalnim i nasilnim nastupom okorjelih domaćih ustaša po svim selima, a onda blagoslovljeno šaptanjem skrivenih mačekovaca i drugih kukavica”. Prema njihovim podatcima, u žicu sklonilo se oko 900 osoba. U nekim se selima (Otok, Gala, Velić, Bajagić i Rumin) te osobe kažnjavalo oduzimanjem pokretne imovine, stoke i žita. Osim toga u izvješću je naveden broj od 164 ubijena civila i 453 zapaljene kuće.

Ministar u vladi NDH dr. Edo Bulat u brzojavu upućenom predsjedništvu vlade 27. rujna 1943. navodi: „Na užasna izazivanja partizana njemačke oružane snage reagiraju uništavanjem zgrada i ubijanjem pučanstva, koje je nevino i lica dokazano uz nas. To stvara smetnje i razsulo i onemogućuje izpunjenje zadaća hrv. vlasti koja se kompromitira i pred onima koji su se herojski borili i još se bore protiv partizana.” On traži pravilan i obziran postupak od strane njemačkih snaga, ukoliko ne bude tako napominje da ne može odgovarati za katastrofalne posljedice.

Kotarska oblast u Sinju u svom opširnom izvješću od 29. rujna 1943. navodi imena tek nekoliko osoba ubijenih u Brnazama: „Vučković Božo, Malbaša Šimun, Lončar Franjo i Mandac Stipe cestar jer da su održavali vezu sa partizanima, a prilikom bombardovanja Brnaza poginuli su Ivandić Andrija, Ivandić Ivan, Vučković Antica i Vučković Marija.”

Isti dan Kotarska oblast u Sinju izvješćuje Veliku župu Cetina o stradanju civilnog stanovništva u mnogim selima triljskoga područja: „Dolaskom njemačke vojske iz Imotskog i Aržana u Trilj i okolicu poginulo je od puške ili je strieljano po njemačkim vojnicima i napadajem iz zraka u Trilju 1, Košutama 42, Gardunu 1, Vojniću 26, Jabuci 13, Veliću 11, Vrpolju 2, Čaporicama 3 i Budimiru 3 čovjeka a zapaljeno ili srušeno u Trilju i okolici oko 400 kuća u kojim je izgorjelo dosta ljudske i stočne hrane. Nestalo je veliki broj stoke, raznih živežnih namirnica i robe. Samo mjesto Trilj je potpuno uništeno tako da se može reći da nijedna preostala kuća nije za stanovanje.

Tijekom akcija partizanskih snaga, njihovih planova i realizacije napada na Sinj te njemačkih planova zauzimanja Splita, kao i stalnih međusobnih borbi, ni jedna ni druga strana nisu vodile brigu o civilnom stanovništvu. Velika koncentracija različitih vojskâ potaknula je dio stanovništva da se skloni u Sinj i Trilj ili da pobjegne u brda, no ipak je veliki dio ostao kod svojih kuća. Kako su u šire područje Sinja ušle velike snage zaraćenih vojskâ (radi se o više tisuća vojnika), između 15. i 25. rujna došlo je do žestokih sukoba. Stanovništvo se i dalje većinom nije udaljavalo iz naselja. Partizanski su napadi na njemačke snage vršeni uglavnom s područja naseljenih mjesta iz kojih nije udaljeno mjesno stanovništvo, a ako je to je bilo rijetko. Neka su sela tučena zrakoplovima i topništvom, što je dovelo do stradanja velikog
broja civila. Osim toga, ulaskom njemačkih snaga u više sela ubijani su odrasli muškarci, tek rijetko djeca i žene. Kako o tome ne postoje sačuvani dokumenti, ostaje posredno zaključiti što je navelo njemačke zapovjednike na selektivno izdvajanje muškaraca iz pojedinih sela i izvršenje pokolja nad njima. U njemačkim se službenim izvješćima govori o velikom broju ubijenih partizanskih boraca što upućuje na to da su zatečeni muškarci tretirani kao pripadnici partizanskih postrojbâ. Malo je vjerojatno da obavještajni organi njemačkih postrojbâ nisu mogli utvrditi da se radi o civilima. Zato, može se zaključiti da se na višoj njemačkoj razini odlučilo izvesti odmazdu nad dijelom civilnog muškog stanovništva zbog velikih gubitaka koje su imali u ovoj operaciji. Sigurno je da se to dogodilo u naseljima u kojima su partizani boravili, iz kojih se vojno djelovalo po njemačkim snagama ili su služili kao izvor logistike partizanskim postrojbama. A zašto su baš stradali pojedini zaseoci, pojedine obitelji, teško je u svim slučajevima objasniti.

Glavno ravnateljstvo za promidžbu pri vladi NDH uputilo je krajem 1943. Antu Jelavića da obiđe Dalmaciju i uradi izvješće o zatečenom stanju. U tom vrlo opširnom i kritičkom izvješću Jelavić je napisao: „Njemački vojnički pohod u anektirano područje iza sloma Italije po SS diviziji prinza Eugena, osobito njihov upad u splitsku okolicu, ubio je i zadnju simpatiju ovih ljudi za Niemce, smatrajući ih bahatom i bezobzirnom vojskom, koja da ne postupa po nikakvom kriteriju čovječnosti prema kraju i pučanstvu u koje nadiru. (Slučaj postupka u pojedinim mjestima kao na pr. u Aržanu, gdje je od njih poubijano više ustaških Hrvata, u Velićima, Košutama i Vojniću gdje su poubijane samo hrvatske obitelji, tako u Grlu, Klisu i Mravincima, obćine Split, gdje je zaista prostrijeljano 70 staraca, mladića i djece sve najboljih Hrvata i izrazitih prijatelja Njemačke).” Iz toga je izvješća sam vrh NDH mogao vidjeti kako se njemačka vojska ponašala prigodom upada na područje Dalmacije. Jedan od vladinih službenika kasnije je zapisao: „K tome je došlo, da su Nijemci od sada počeli voditi rat na našem državnom području vrlo bezobzirno i brutalno, pa su često teško naškodili također našim interesima. Tako su se npr. kao ‘partizanska’ uništavala ona naša sela, iz kojih je bilo mnogo obveznika u našem domobranstvu ili ustašama.”

Tijekom operacija „Achse” i „Geiserich” ubijen je veliki broj ljudi, uglavnom muškaraca, u masovnim pokoljima po pojedinim selima kuda su prolazile njemačke trupe. Vidljivo je da je većina pokolja izvršena 23. rujna 1943., koji dan ranije ili kasnije. Osim obuhvaćenih sela cetinskoga kraja, stradala su i susjedna mjesta poljičkog, imotskog i splitskog područja. Po opsegu stradanja radi se o jednom od najvećih zločina nad civilnim stanovništvom na području Dalmacije tijekom Drugoga svjetskog rata.

POKOLJ KOŠUĆANA NA KUKUZOVCU 24. RUJNA 1943.

Kao što je već ranije kazano, iz smjera Imotskog krenula je 22. rujna njemačka borbena skupina s ciljem da osigura mostobran u Trilju i produži u smjeru Dicma. Ona se u Studencima podijelila u dvije skupine: lijevu „Hildebrandt” koja kreće kroz Lovreć i Cistu prema Trilju, i desnu „Bischoff” koja ide kroz Aržano prema Trilju. I jedna i druga skupina naišle su na partizanski otpor.

Unatoč partizanskom otporu njemačka skupina „Hildebrandt” uspjela se probiti do Trilja. Njezina 2. bojna 92. pukovnije 23. rujna produžila je do Jabuke i Graba kako bi očistila područje i omogućila sigurniji nastup skupine „Bischoff” koja je taj dan krenula od Aržana kroz Tijaricu, Vrpolje i Velić prema Trilju. Dvije satnije iz sastava 1. lovačke pukovnije organizirale su mostobran kraj Trilja, a 2. bojna 1. pukovnije dobila je zadatak da izvrši napad na Turjake. Zapovjednik divizije general Oberkamp sa svojim je stožerom bio u blizini Čaporica. Taj dan su se u Jabuci spojile njemačke borbene skupine. Zapovjedništvo njemačke divizije izvješćuje da su Jabuka i Grab u plamenu i da je zaposjednuta zračna luka Sinj. Također, zapovjedništvo divizije izvješćuje da je „okolina Sinja očišćena”. Namjera je da se nastavi „u smjeru sjeverozapada i zapada protiv neprijatelja u rejonu Sinja”.

Košute su selo koje je u toj akciji njemačke vojske najviše stradalo. Napredujući 24. rujna 1943. iz smjera Trilja prema Dicmu i dalje prema Splitu, dio njemačkih snaga prolazeći kroz Košute zarobio je više mještana iz zapadnih zaselaka. Veći broj muškaraca skrio se u obližnje brdo i mjesni rudnik. Uhvaćeni su i povedeni muškarci od Knezovića do Dodiga.

Prema već poznatoj vojnoj zapovijedi, stanovnici jednog sela trebaju se strijeljati ako se u tom selu dogode neprijateljski napadi na njemačke jedinice. U svojoj knjizi Casagrande navodi da je ta praksa već bila provođena 1941. godine. Franz Böhme, general u Srbiji, izdao je naredbu da će se: “… za jednog mrtvog njemačkog vojnika strijeljati 100, a za svakog ranjenog 50 zarobljenih ili uhićenih…”.

Iz zaseoka Knezovići odvedena su trojica muškaraca, iz zaseoka Žure odvedena su sedmorica muškaraca, iz zaseoka Žole dvanaestorica, Ante Žolo pušten je kraj Sablića kuće, a Mate Žolo pok. Petra izveden je iz kuće, iz bolesničke postelje i premlaćen, od čega je nakon tri dana umro. Iz susjednih Krnjača odvedena su trojica te Ante Milanović Ivanov iz Glavica, koji je bio u posjetu kod sestre udane za Ivana Krnjaču Ciku. Iz Dodiga su povedena dvanaestorica muškaraca te po jedan Dadić, Gabričević, Kažimir, Plazibat i dva Marinovića. Jozo Dukić je, vidjevši da gore kuće u dijelu sela gdje mu je sestra udana, krenuo vidjeti o čemu se radi, uhvaćen je na putu te poveden zajedno s ostalima. Marko Župa je uhvaćen, ubijen i bačen u Cetinu.

Ivan Krnjača iz Košuta, preživjela žrtva pokolja na Kukuzovcu
Ivan Krnjača iz Košuta, preživjela žrtva pokolja
na Kukuzovcu

Iz zaseoka Žure povedeni su svi zatečeni mještani. Dovedeni su do Dodigovih kuća, tu su djeca i žene oslobođeni, a sedam je muškaraca ostavljeno i povedeno dalje. U selu je zapaljen veći broj kuća tako da preživjeli nisu imali gdje obitavati, zapaljena im je i sva ljetina pa su ostali i bez neophodne hrane. Snalazili su se na različite načine.

Ante Dodig iz Košuta, preživjela žrtva pokolja na Kukuzovcu
Ante Dodig iz Košuta, preživjela žrtva pokolja
na Kukuzovcu

Vojnici su zarobljene muškarce odveli iz sela kroz susjedne Turjake, gdje su također uhvatili veći broj muškaraca, i sve zajedno doveli do Kukuzovca ispod pruge i ceste Sinj – Split. Tu su ih oko 17 sati postrojili i na njih otvorili mitraljesku vatru. Većinu su ubili: dvanaestoricu Dodiga, dvanaestoricu iz zaseoka Žole, sedmoricu iz zaseoka Žure, trojicu Knezovića , dvojicu Krnjača te još petoricu iz drugih zaselaka. Nekolicina je našla spas u bijegu. Ante i Stipe Žolo uspjeli su pobjeći, ali su ponovno uhvaćeni i dovedeni do Tripalove kuće u Turjacima i tu zatvoreni s ostalim uhićenicima iz Turjaka i Brnaza. Drugi dan pred jutro izvedeni su vani i strijeljani. Nikola Krnjača bačen je u jednu zapaljenu kuću u Turjacima, uspio se izvući i onda je ubijen. Teško ranjeni Bože Krnjača skrio u grm, ali je umro i pronađen je nakon tjedan dana. Petar Dodig Pekiša bio je na službi u mornarici, došao na odmor i odveden je s ostalima. Uspio je pobjeći, ali je naišao na vojnike koji su išli od Vojnića i ubijen je. Pronađen je iznad Turjaka razapet na zemlji, na rukama i nogama stavljena su mu velika kamenja.

Izvješće partizanskog obavještajnog povjerenika o stradanju Košućana
Izvješće partizanskog obavještajnog
povjerenika o stradanju Košućana

Frane Kažimir , Martin Kažimir , Luka Marinović Voljaš, Ivan Krnjača Cika, Marko Žolo Vule, Ante Dodig Duboki, Ante Dodig, Jakov Dodig, Petar Kažimir Keja te jedan Plazibat, uspjeli su pobjeći i ostali su živi. Jakov Dodig je kasnije otišao u domobrane i poginuo u Kaštelima (izjava njegove sestre Paške Marić, rođ. 1917.). Uz posebno odobrenje njemačkih vojnih vlasti nekoliko dana kasnije mrtva su tijela majke i supruge ubijenih prevezle zaprežnim kolima kući te su pokopani na groblju u Trilju i Turjacima.

Popis žrtava koji je 26.9.1943. sastavio triljski župnik i dekan don Ante Bućan
Popis žrtava koji je 26.9.1943. sastavio triljski župnik i dekan don Ante Bućan – 1. dio

 

Popis žrtava koji je 26.9.1943. sastavio triljski župnik i dekan don Ante Bućan - 2. dio
Popis žrtava koji je 26.9.1943. sastavio triljski župnik i dekan don Ante Bućan – 2. dio

 

Popis ubijenih Košućana 24.9.1943
Popis ubijenih Košućana 24.9.1943

 

SVJEDOČANSTVA KOŠUĆANA O POKOLJU

U svojoj knjizi Krvava Cetina, autor mr.sc. Ivan Kozlica donosi i niz od 287 svjedočanstva o masovnim pokoljima iz 2. svjetskog rata. Izmeđuostalih, donosi i svjedočanstava 6 svjedoka o događaju iz Košuta, koja donosimo ovdje. Svjedočili su: Kata Bakić rođena Žolo (1929.), Pera Kažimir rođena Žolo (1931.), Anđa Marić rođena Dodig (1935.), Paška Marić rođena Dodig (1917.), Mara Marijanović rođena Žuro (1928.) i Nikola Žolo (1938.).

Tekstovi izjava nisu jezično dotjerivani, donose se u onom obliku kako su iz izgovarali sami svjedoci.

Kata Bakić , rođ. 1929. i Pera Kažimir , rođ. 1931., sestre rođene Žolo, Košute (Usmena izjava od 26. listopada 2010.):

Kata Bakić, (rođ. 1929.) i Pera Kažimir, (rođ. 1931.), sestre rođene Žolo
Kata Bakić, (rođ. 1929.) i Pera Kažimir, (rođ. 1931.), sestre rođene Žolo

Sićamo se svega, bile smo ovde u Žolića, strica ko da sad vidimo. Vojska je došla od Bakića, od Trilja, bili su raštrkani, ovi gori oni doli, a inače i’je bilo dosta. Brat Ante je uša u kuću, uša vojnik i kaže mu da se sakrije iza vrata, a on se boja da će ga zapalit i izaša vanka. Oni ga latili i otrali. Ja se sićan da jedan govori našin jezikon da iđemo ća, da će nas pobit. Nama nisu ništa, samo smo se pripali, i još nas je stra. Zapalili su kuću, a ja iz nje izgonin blago. Od Knezovića je počelo tuć, gonit ljude i kuće palit. I kad smo ih išli kupit gori na Kukuzovac, kupiš mrtve glave, pun kar goni mrtvi muškića. Trinest muškića na jednom karu. Moj brat Ante je ima 19 godina i poginija na Perića ledini. On i jedan Stipe Žolo Džurušin su bižali i došli u Perića kuću da će se sakrit. Žena im nije dala da se sakriju, dočekalo ih na ledini i ubilo. Mater mi svoga sina zamotala u sukanac i nosila od te ledine do Kukuzove kuće što su je zapalili. Pitala san je jeli joj bilo teško, a ona govori: „Dite moje, to je moje dite, ki lepušina (zaplače – nap. autora)”. Stipi je, Bože sačuvaj, odrizalo svu glavu. Mater je njega donila prije ostalih i pokopala ga u Žolinu grobnicu, a ove druge su uvalili u Gabričevića grobnicu. Frane Kažimir , Cika Krnjača i Luka Marinović Voljaš i jedan Plazibat su se spasili. Pokojni Nikola , Cikin ćaća je izgorija u Kukuzovoj zapaljenoj kući, ubili su ga i bacili u kuću. Božu Krnjaču su našli nakon osan dana, izili ga crvi. Ukopa se jadan u bus ranjen, umra i jedva ga tute našli. Tek kad je počelo smrdit našli su ga. Cika se spasija bižuć priko ceste, bija je ranjen u obraz, u ruke i u životu, kako je on to sve proša ja ne znam. Kod Krnjačića je bija Ante Milanović iz Glavica, doša bija kod sestre. Mi smo ka dica išli po stranon njizi tražit, a jedna tica uvik žali li žali. Na večer je pucalo oko 10 – 11 sati i valjda ih je tada ubilo, ali nesmin ti sigurno kazat. Mi nismo spavali, išli smo gledat oće li doć. Išlo nas je više, pokojna Cvitanuša, pokojna Marta, Bajuša, Džuruša, Đulova, svi smo išli. Nami je ubilo brata Antu, strica Petra , rođake Luku , Jakova i Matu Petrova. I drugi su nam vruća rodbina. Nas je pobilo jes su rekli da su amo partizani kod nas, eto zato. Partizani bi ponekad dolazili, kralo vole, ovce i odvodilo u Rudu. Glegali mi pensiju, mater i strina, kažu da je zastarčilo, da ne mogu dobit. Ko je ima poznanstvo toji je dobija, e, to ti je tako. Ništa od države nismo dobili.

Anđa Marić , rođ. Dodig 1935., Košute  (Usmena izjava od 26. listopada 2010.):

Anđa Marić rođ. Dodig (rođ. 1935.)
Anđa Marić rođ. Dodig (rođ. 1935.)

Akcija je naišla od Trilja, od Žolića i Krnjača do Dodiga. Moj otac Stipe nas je sakrija u rudnik, tu u Dodiga, mater i nas četvero dice. Mi smo izašli i vidili ove ljude šta ih je vojska pokupila, kako ih vode. Jedan zadnji vojnik govori ćaći da iđe s njima. Ćaća ljubi nas i govori materi da čuva dicu, ako se on ne vrati. Jedni su već palili kuće, naša je stambena već gorila. Ćaća uleti, kaže materi da će joj spasiti mašinu od šivanja, da ima dici barem nešto sašit. Odnija je u naše grabe, tu je stala oko misec dana. Nami dici je bacija nešto robe priko ruku i mi bižimo prema brdu. Strina moja je govorila da je gledala kako jedan pali, a drugi plače i govori šta će bit po zadi. Ljude su otrali, mi smo se skupili i tako ostali. Kasnije čujemo pucnjavu na Kukuzovcu. Čini mi se da je to bilo primrak. Žene su govorile da su ih sigurno pobili. Strina je rekla da je jedan govorio hrvatski jezik. Stric Ante bija je ranjen i osta je u busu na Kukuzovcu, spasija se i nakon nikoliko dana doša kući. Spasija se jedan Žolo i Ivan Krnjača Cika i jedan Vule Žolo, neznan mu ime. Rekla san, ćaći mi je bilo ime Stipe, jednom stricu Jozo , jednomu Luka , stričeviću Ćiro i taj stric Ante šta je bija ranjen. Žalija je i govorija da bi radije da je on ubijen nego sin mu Ćiro. Poginija mi  je i ujac Bože Krnjača . Staroga Nikolu, Krnjačušina ćaću su bacili u vatru i nije moga izgorit, izliza je i unda su ga ubili. Kad su ih pokapali, nisu mogli stat u tu našu Dodigovu grobnicu, jedni su pokopani u Dukića, Žolići u Gabričavića grobnicu. Moj je otac pokopan u Mastelića grobnicu. Ovi jedan naš Petar Dodig je bija u mornarici i doša je kući, odveden je na Kukuzovac i biža je prema brdu, uvatili su ga ovi što su išli iz Bučana i ubili. Našli su ga razapetog na zemlji poviš Turjaka, na rukama i nogama su mu metili po kamen. Moja je strina iz Bučana, od Jurčevića, njoj su isto poginuli ćaća i dva brata. Oni su mislili da je njizi izda jedan Ivković, ali kad je doša, da je reka kako je to njegova kuća, da je ne pale. Oni su ga ubili. Strina je rekla da je jedan isto govorija hrvatski. Čudno je zašto su našim majkama i nama siročadi kasnije odnili zemlju. Kad mi je mater navršila 60 godina onda su joj dali jednu malu pomoć, kao penziju. Nama su spaljene kuća, pojeta i kužina, sve nam je zapaljeno i išli smo u babe živit dvi godine, u Krnjačića, jer je njezina kuća ostala čitava, dok je mater pokrila tu našu kuću. Nikakovoga spomenika nije bilo posli rata, tek je nedavno napravljen u Košutama, na Kukuzovcu nema ničega.

Paška Marić , rođ. Dodig 1917., Košute (Usmena izjava od 26. listopada 2010.):

Paška Marić rođ. Dodig (rođ. 1917.) svjedoči na mjestu stradanja na Kukuzovcu
Paška Marić rođ. Dodig (rođ. 1917.) svjedoči na mjestu stradanja na Kukuzovcu

Prošle su tri grupe vojske u večer, nisu san ništa napravili. U jutro, oko jedanaest i po sati vidin kako puno Košućana gone, nisu ni užnali, kaže mater. Ja san ostala u kući i uđe jedan vojnik. Naredi mi da otvorin sanduk. Otvori ja, a on pita more li uzet kovu jaja, naški goviri i neda se vidit. Morete, kažen ja i drćen ostra. Reka mi je da zatvorin sanduk i otiša. Niko nije pripozna nijednoga vojnika. Jedna je žena iz komšiluka imala sina Slavku u SS trupan, donila je njegovu sliku i tako nisu zapalili naše kuće. Pokupilo je sve od Bakića kuće i iđu kroz naš komšiluk i pokupiše i naše. Pokojni moj brat Marko skočija da će se ić sakrit u rudnik, a mater i ja na njega, ajme nami šta ako zavale rudnik. Da je otiša živ bi osta, nije u rudnik niko iša. Kad ura i po popodne, dere li mitroljez, dere. Sidin ja i kažen: „Uuu, moja majo šta i’ pobiše.” „Ajde, ti si luda, di će ‘nolike ljude pobit” kaže mi mater. Uvečer se vratija Ante, spasija se i kaza da su sve naše pobili. Ujutro pokojna Maraka (Marija, udata za Roka Paloša u Turjake), Lukina Mila (udata za Maleša, otišla je sa živcin) i ja iđemo na Kukuzovac. Došli smo do Perića kuće, poznala san Ćalina Žuru, Maćanova brata i našega Ćirka. Tu su bili Turjačani, streljani u Perića pri kućon, dvanest ih. Došli mi na Kukuzovac, poznala ja svoga brata Marka, strica i Nikolu, ovoga mlađega brata ne vidin. Kraj brata slika kolik’ ‘oš, nisan ni jedne uzela. Unde šest, unde četri, unde tri, poznajemo i’ sve. Bilo je to pravo kraj mosta. Vratimo se mi kući. Sutrodan, tek treći dan, javili nami iz Sinja da iđemo po lešove. Nismo i’ smili gonit na Kolića, već smo uzeli one skale što se s njima sadivalo. Jednoga po jednoga donili smo na tin skalan kod Ćurlina i unda na karove. Dvanest Žolića, sumitane noge i glave, unda dvanest Dodiga. Ko je god moga svoga, dotra je. Moja je strina imala kar, dotrala je strica, stričeva sina i mog brata, nije više moglo stat. Moja majka je svome sinu noge u grob mećala, nije ih ima ‘ko kopat. Nije bilo muški. Srića kiša je padala, već je počelo smrdit, ka treći dan. Treći dan zove mene konduter Vlastelica i kaže da mi je živ brat Jakov . Govori mi da je reka da dođen na Jaz, on se i Petar Peja Kažimir spasili. Slušaj kako su se spasili: Peja je reka Jakovu da ne iđu blizu, da i’ može jedan metak ubit. To je metaka ispucalo ko zna koliko. Jakov se prikrstija i zavapija Gospu Sinjsku da ga spasi, nikat ili sada. Vojnici su uzeli mitraljeze i derali po njima. Nakon dva dana došli su košućki komunisti, Rade Krnjača je bija najstariji, i kažu da sakrijemo Jakova. Nakon toga su došli domobrani iz Sinja i odveli ga, sta je tri miseca u Sinju. U subotu je otiša u Kaštela i poginija sutradan, u nedilju. Bilo je bombardiranje i poginija je u crkvi. Izgubila san dva brata, Marka od dvadeset i dvi i Jakova od dvadeset godina, mater je s trideset i tri godine ostala udovica s nami. Najkrivlje mi je što su zapisali da je pokojna Mateljanuša išla po Luku s užon, da će ga sprtit. Ma šta će govorit, ja san i Mila i Maraka sva tri dana se prigorili i išli gledat, poznavat di su. Pokojni Bože Krnjača je kršija grane i sakrija se, ali su ga ubili, našli su ga nakon osan dana. Petra Pekišu Dodiga su zaklali povr turjački kuća. Naš Ante se spasija, Voljaš Marinović se spasija, moj brat, Petar Peja Kažimir i Cika Krnjača . Duboki (Ante Dodig) je bija ranjen u ruku.

Mara Marijanović , rođ. Žuro 1928., Ruda (Usmena izjava od 3. prosinca 2010.)

Odveli su mi ćaću i strica i ubili ih na Kukuzovcu, sve zajedno njizi sedan prezimena Žuro. Svi su se oni zvali Knezović Žuro. I mene je potralo i moju mater, i strine, potralo nas do Dodigovi kuća i unde nas ostavili. Ljude su otrali, a nama su ženama i dici rekli da se vratimo kući. A di ćemo se mi vratit, kuće sve goru, ništa nije ostalo, sve su zapalili. Ljudi su ubijeni na Kukuzovcu, stali su tamo dva dana i treći tek pokopani. Kako nismo imali di, doša je moj ujac s Vojnića. Poveja mene, brata koji je bija trideseto godište i mater i tu smo zimu prizimili kod ujca na Vojnićin.

Nikola Žolo , rođ. 1938., Košute (Usmena izjava od 30. listopada 2010.)

Nikola Žolo (rođ. 1938.)
Nikola Žolo (rođ. 1938.)

Ja sam se 24. 9. 1943. zatekao isprid naše stare kuće. Bilo je to popodne, vojska je došla iz pravca Trilja, počeli su palit već od Knezovića kuća do Dodiga. Mislim da je odvedeno 56 muškaraca, a devet ih se spasilo. Odveden je i moj otac Bože (rođ. 1901.). Njega su pokupila trojica zadnjih koji su naišli, govorili su naški. Ivan Krnjača Cika pokojni je bija uteka, ima je kasnije probleme s prstima. Uteka je i Martin Kažimir , Voljaš Marinović , oni su ušli u rudnik. Njih su dvojica-trojica gonila, mogli su svi uteć i bižat ća. Jedanaest je ljudi tu stradalo, svi su mi rod. Ivanova dida Matu su iznili iz kreveta na guvno i tu su ga primlatili i umra je nakon par dana. Nas je bilo četri brata. Pokojnog brata Antu (rođ. 1923.) su gonili i od Sabljića kuće ga vratili natrag. Ja mislim da su i u Turjacin pobili ljude, tamo Kukuze i Klariće. Pokupili su i naše susjede Kažimire, ali su oni utekli u rudnik, u jame, pokojni Jakiša, Pejin ćaća. Pokojni Gilje Kažimir, Bikin ćaća, mi je priča. Bila je priča da su stradali zato što su mislili da su partizani, oni su većinom bili rudari, radili tu u rudniku. Navodno su im rekli da su od Knezovića do Dodiga partizanska banda, sve triba pobit, ni mrava ostavit, to je bila priča taka. Ta priča je sto posto istinita, ja mislin. Neko je reka otkolen će palit i klat, sto posto. To je nezgodna priča, povod je bija da su partizani, a niko odavde nije bija u partizanima. Većinom su bili zemljoradnici i rudari. Ivan Krnjača Cika je leža, pravija se da je mrtav, namaza se krvi da izgleda mrtav. Priča je za pokojnoga Antića, Antu Žolu od ovi gori Cvitanuša, da nije ni ranjen bija ni ništa, ali je ječa i plaka kad je ugleda sina Jakova (rođ. 1923.) i brata Ivana mrtve. Cika mu je reka: „Muči, zvizdu ti tvoju, spasit ćeš se, vidiš ja san ranjen pa ne ječin.” On nije moga izdržat i njega su ubili. Sićan se kad su ih s karovima dotrali s Kukuzovca, mislim da ih je u Gabričevića grobnici šest pokopano, i moj ćaća je među njima isto. Na Kukuzovcu niko nije podiga spomenik, nema nikakvoga znaka da je ko poginija, to je sramota velika.

OBILJEŽAVANJE OBLJETNICE STRADANJA I IZGRADNJA SPOMEN OBILJEŽJA STRADALIMA

Odnos prema počinjenim pokoljima nakon 2. svjetskog rata bio je različit. Uglavnom početkom pedesetih godina počele su se u nekim mjestima graditi spomen-kosturnice, u pravilu s popisima ubijenih. Na svima je bila istaknuta crvena zvijezda kao komunistički simbol, iako su gotovi svi ubijeni bili kršćani katolici. Tek je na jednom mjestu pokopa ubijenih, koje su izgradili mještani, bio podignut križ. Košućanima ubijenim 24.9.1943. na Kukuzovcu nikada nije sagrađeno nikakvo spomen obilježje. 

Negdje su se komemorativnim skupovima odavale počasti organiziranjem raznih aktivnosti, dok se u većini mjesta nije baš ništa događalo. Pa tako ni u Košutama!

Punih je 7 desetljeća trajala je javna šutnja o četrdeset i dvoje ubijenih muškarca iz Košuta. Rodbini ubijenih se čak nije preporučavalo javno tugovati niti spominjati žrtve. Jedina uspomena na žrtve bila je misa zadušnica koja se svake godine služila u župnoj crkvi sv. Mihovila u Trilju, na kojoj je župnik čitao imena ubijenih.

Povodom 65. obljetnice, nekoliko obitelji ubijenih Žolića odlučile su prekinuti javnu šutnju i na obiteljskoj grobnici u groblju sv. Jeronima u Trilju podignuti spomen ploču s imenima ubijenih Žolića, iako ih je većina pokopana u susjednoj grobnici obitelji Gabričević. 22. rujna 2008., dva dana uoči 65. obljetnice, dovršeno je prvo spomen obilježje Košućanima ubijenim na Kukuzovcu. Na njemu je ispisan tekst tadašnjeg župnika don Ante Bućana s imenima ubijenih:

“Pri prolazu njemačkih SS trupa preko Trilja za Split uhvaćeni su kod domaćih ognjišta i povedeni na Kukuzovac kod Sinja seljaci iz Košuta i dne 24.9.1943. strijeljani. Svi su donešeni i pokopani 26.9.1943. u mjesnom pokopištu Trilj.          Župnik-dekan don Ante Bućan”

Prvo spomen obilježje ubijenim Košućanima podignuto povodom 65. obljetnice na groblju u Trilju.
Prvo spomen obilježje ubijenim Košućanima podigle su obitelji ubijenih Žolića povodom 65. obljetnice, na groblju u Trilju.

Važno je napomenuti da podno ove spomen ploče ne počivaju tijela svih ubijenih Žolića. Većina pokojnika je sahranjena nekoliko metara južnije, u grobnici obitelji Gabričević iz Košuta. Naime, Žolići u to vrijeme nisu imali grobnicu kakvu poznajemo danas, nego su imali kao i većina ostalih najobičniji zemljani grob. Stoga je bilo nemoguće sahraniti dvanaest ljudi na jedno mjesto. U pomoć shrvanim obiteljima priskočila je obitelj Gabričević koja im je ustupila mjesto u svojoj novosagrađenoj grobnici.

Zalaganjem župnika don Stipe Ljubasa, Grada Trilja i Mjesnog odbora Košute, 2. studenoga 2008. na groblju u Košutama podignut je središnji križ s pločama na kojima su urezana imena poginulih Košućana u Drugom i Domovinskom ratu. Na jednoj ploči urezana su imena poginulih na Kukuzovcu u rujnu 1943.

Središnji križ Košute
Središnji križ na groblju u Košutama

 

Spomen ploča na središnjem križu u Košutama
Spomen ploča na središnjem križu u Košutama

Ideja da se dostojno označi i samo mjesto tragičnog stradanja Košućana na Kukuzovcu i da se barem jednom godišnje ondje služi sveta misa zadušnica, izvorno potječe od pokojne časne sestre Ane Elekte Žolo, kojoj su ondje ubili brata Luku (29), strica Petra (70) te stričeviće Matu (34), Jakova (30) i Antu (18). Ona je tu svoju želju potiho iznosila rodbini svaki put kad bi dolazila u rodne Košute, a to bi bilo obično na Dušni dan ili o blagdanu Sv. Mihovila.

Na njeno višegodišnje poticanje, a ususret 70. obljetnici stradanja, rodbina stradalih i Mjesni odbor Košute, dana 25. travnja 2012. godine formirali su Inicijativni odbor za gradnju spomenika i obilježavanje stradanja civila na Kukuzovcu, u kojemu su se okupili predstavnici Košuta (Anđela Žolo, Vladimir Dukić, Frano Klapež, Miljenko Marić i Marijo Žolo), Brnaza (Ivo Vukasović), Turjaka (Ivan Marković) i Hrvatskog centra za ratne žrtve (Ivan Žolo i Ivan Kozlica). Cilj je bio jedan – konačno, nakon 70 godina podignuti spomen obilježje žrtvama na mjestu njihova stradanja.

U prigodi 70. obljetnice stradanja 67 civilnih žrtava (41 mještanin Košuta, 1 civil iz Glavica koji se zatekao kod rodbine u Košutama, 17 mještana naselja Brnaze, 7 mještana Turjaka i franjevac Rafo Kalinić), koje su 24. rujna 1943. pobili pripadnici 7. SS divizije Prinz Eugen, uz trasu nekadašnje željeznice na Kukuzovcu, gdje je većina navedenih ubijena, 22. rujna 2013. otkriveno je i blagoslovljeno spomen obilježje.
Spomenik su otkrili župan splitsko-dalmatinski Zlatko Ževrnja i zamjenik veleposlanika Njemačke Valentin Gescher. Program obilježavanja 70. obljetnice stradanja održan je pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke.

Župan splitsko-dalmatinski Zlatko Ževrnja i zamjenik veleposlanika Njemačke Valentin Gescher otkrivaju spomen obilježje na Kukuzovcu 22.9.2013.
Župan splitsko-dalmatinski Zlatko Ževrnja i zamjenik veleposlanika Njemačke Valentin Gescher otkrivaju spomen obilježje na Kukuzovcu 22.9.2013.

Svečanom otkrivanju spomen obilježja nazočio je veliki broj članova obitelji i rodbine stradalih civila, mještani Košuta, Turjaka, Brnaza, brojni svećenici, časne sestre, osobe iz javnog, društvenog i političkog života cetinskog kraja i Županije. Prije otkrivanja spomen obilježja okupljenima su se obratili Milenka Žuro ispred MO Košuta, gradonačelnici Trilja i Sinja Ivan Šipić i Ivica Glavan, župan Zlatko Ževrnja i zamjenik veleposlanika Republike Njemačke u Hrvatskoj Valentin Gescher, koji se ovom prigodom javno, na njemačkom, a dijelom i na hrvatskom jeziku, u ime njemačkog naroda ispričao rodbini ubijenih i koji je između ostalog kazao kako je prikladno okupiti se na mjestu grijeha, te da sva zla i sve zločine treba sagledati s odgovornošću. Još je dodao:

“Djeca i mladež neće za budućnost nositi samo ono što su naučili u školama i što su im kazali političari, nego što su ponijeli od svojih roditelja, obitelji i što su sami doživjeli i preživjeli. Pred vama stojim kao predstavnik Njemačke. Pozvali ste me ovdje i to se očekivalo i zato Vam posebno hvala”, kazao je okupljenima na kraju zamjenik njemačkog veleposlanika Valentin Gescher.

Zamjenik njemačkog veleposlanika u Hrvatskoj Valentin Gescher se poklonio žrtvama
Zamjenik njemačkog veleposlanika u Hrvatskoj Valentin Gescher se poklonio žrtvama

Izaslanik splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića generalni vikar dr. don Ivan Čubelić prenio je nadbiskupove pozdrave i blagoslovio spomen obilježje. U protokloranom dijelu programa kod spomen obilježja položeni su vijenci Splitskodalmatinske županije, njemačkog Veleposlanstva, gradova Sinja i Trilja, Hrvatskog centra za ratne žrtve, te mjesnih odbora Brnaze, Turjaci i Košute. Nakon službenog dijela programa članovi obitelji, rodbina stradalih civila te ostali građani položili su cvijeće i zapalili svijeće kod spomen obilježja, uz osobnu molitvu za 67 nevinih civila pogubljenih na Kukuzovcu.

U pratnji sestre i djece vijenac je položio i svjeću zapalio za svog pokojnog oca 80-godišnji Slavko Žuro iz Košuta, koji je kratko ispričao taj tužni detalj iz svoga života.

“Meni je bilo devet godina kad su nas pokupili iz kuće. Međutim, kod Dodigovih kuća nas djecu i neke žene su vratili kući, a mog ćaću Božu i ostale odveli ovdje i streljali. Mi smo dan poslije saznali da su ubijeni. Preživjeli iz naše i ostalih kuća došli su kolima i konjima ovdje kako bismo ih pokupili i pokopali. Na Dodigovu karu dovezli smo ih u selo 12 i sve ih pokopali u našu grobnicu. S tim smo živili evo sedamdeset godina, jer se o ovome nije smjelo prije govoriti, ali evo hvala Bogu sada smo doživili da im spomenik podignemo”, kazuje Slavko Žuro.

U nastavku programa nastupila je klapa Sveti Luka iz Otoka i član Gradske glazbeSinj Damir Župić. Prije svečanosti na Kukuzovcu u crkvi Presvetog Srca Isusova u Košutama svetu misu zadušnicu predvodio je mons. Ivan Čubelić uz koncelebraciju župnika Košuta don Darija Čorića i ostalih svećenika podrijetlom iz Košuta. Dan ranije predavanje na temu stradavanja u Drugom svjetskom ratu održao je u školi mr. sc Ivan Kozlica.

Predavanje mr.sc. Ivana Kozlice u školi u Košutama
Predavanje mr.sc. Ivana Kozlice u školi u Košutama

Cijeli program obilježavanja stradanja civila i otkrivanja spomen obilježja održao se pod pokroviteljstvom Predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke. Međutim, na otkrivanju spomenika nije se pojavio nitko u ime pokrovitelja. Saznali smo kako je svečanosti trebala nazočiti izaslanica Predsjednika Sabora saborska zastupnica Ingrid Antičević Marinović, ali je organizatore dva dana prije svečanosti izvjestila kako na svečanost otkrivanja spomen obilježja neće doći, jer u službeni dio protokola, u dijelu polaganja vijenaca, nisu uvrštene udruge antifašista iz Sinja i Splita.

Idejno rješenje za spomen-obilježje izradila je Jelena Mastelić iz Brnaza, Košućanka po majci, a izgrađeno je od 68 kamenih vaca koje su uglavnom darovale obitelji stradalih sa starih kuća iz kojih su prije sedamdeset godina nedužni civili odvedeni na pogubljenje. Na dvije ploče ugraviran je tekst o mjestu i okolnosti pogibije sa imenima svih 67 žrtava.

Suglasnost za postavljanje spomen obilježja na mjestu stradanja, koje se nalazi na administrativnom području grada Sinja, dalo je Gradsko vijeće Grada Sinja donošenjem Zaključka na 3. sjednici održanoj 8. kolovoza 2013. godine, koji je potpisao Predsjednik gradskog vijeća Hrvoje Markulin.

Glavni izvođač radova bio je obrt “Jopa” (vl. Josip Žolo), a poseban obol izgradnji spomen obilježja dali su Košućani Predrag Marinović Antin, Marijo Žolo Petrov, Petar Žolo pok. Ivana i Vedrinjanin Dujo Šipić. Oni su danonoćno, pažljivo slažući kamen po kamen, u spomen obilježje ugrađivali ogromnu količinu ljubavi i pijeteta prema stradalim precima i dovršili ga u rekordno kratkom roku.

Izgradnju spomen obilježja novčano su potpomogli Grad Sinj, Grad Trilj, Silvio Arapović, Ante Dodig, Nediljko Maleš, Zdenko Maleš, Bože Mateljan, Marija Pupić- Marijan, Ana Sablić, Nikola Žolo, Sandra Žuljević, Slavko Žuro i drugi. Najveći dio kamenih vaca ugrađenih u spomen obilježje donirali su Božo i Miljenko Marić, Nediljko Maleš iz Turjaka i Dinko Sučić iz Tijarice.

Podizanje spomen obilježja na Kukuzovcu na jedan je način ujedinilo Košute, Turjake i Brnaze, odnosno potomke ubijenih u obilježavanju sjećanja na njih. Naime, od toga se dana, dogovorom župnika Košuta, Turjaka i Brnaza, svake godine 24. rujna služi misa zadušnica u drugoj župi, a poslije mise zadušnice narod i svećenici odlaze na Kukuzovac gdje uz molitve i paljenje svijeća odaju počast ovim nevinim žrtvama.

Sveta misa zadušnica u župi Sv. Ante u Turjacima 24.9.2017.
Sveta misa zadušnica u župi Sv. Ante u Turjacima 24.9.2017.

 

Župnik Turjaka fra Petar Gulić moli odrješenje na Kukuzovcu 24.9.2017.
Župnik Turjaka fra Petar Gulić moli odrješenje na Kukuzovcu 24.9.2017.

 

Predsjednik Mjesnog Odbora Turjaci Dujo Maleš, Zamjenik gradonačelnika Trilja Ivan Bugarin i Zamjenik Gradonačelnice Sinja Denis Glavan polažu vijence na Kukuzovcu 24.9.2017.
Predsjednik Mjesnog Odbora Turjaci Dujo Maleš, Zamjenik gradonačelnika Trilja Ivan Bugarin i Zamjenik Gradonačelnice Sinja Denis Glavan polažu vijence na Kukuzovcu 24.9.2017.

 

Mještani Košuta, Turjaka i Brnaza pale svijeće kod spomen obilježja 24.9.2017.
Mještani Košuta, Turjaka i Brnaza pale svijeće kod spomen obilježja 24.9.2017.

 

Praunuka stradalih pali svijeću 24.9.2017.
Praunuka stradalih pali svijeću kod spomen obilježja 24.9.2017.

 

Tekst i fotografije preuzeti iz:

1. Kozlica, I., (2012.), Krvava Cetina – Masovni pokolji u cetinskome kraju i Poljicima u Drugome svjetskom ratu, Hrvatski centar za ratne žrtve, Zagreb; Kulturno društvo Trilj, Trilj; Ogranak Matice hrvatske Sinj, Sinj; Društvo Poljičana Sveti Jure – Priko, Omiš.

2. Marić, B., Marić, M., “Košute – Kukuzovac, 24. 9. 1943., Zločin ima i lice i ime”, list za kulturu “Triljski most” (god. I,  2006,  br. 1.), Kulturno društvo Trilj, Trilj.

3. Dukić, J., Dukić, V., Marić, M., Žolo, I. (ur.) (2017.) Mala povijest Košuta, Košute: Kulturno društvo Trilj, Župa Presvetog Srca Isusova, Košute.

4. https://www.facebook.com/tvkalendar/ (pristupljeno 6.6.2018.)

5. https://www.google.com/maps/ (pristupljeno 6.6.2018.)

6. http://www.ferata.hr/otkriven-spomenik-civilnim-zrtvama-drugog-svjetskog-rata/ (pristupljeno 25.9.2013.)