Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja novi providur Girolamo Cornaro osvojio je Sinj 1686. godine. U Solinu je dao skupiti 2000 plaćenika, 1000 ljudi s galija, oko 600 plaćenika-konjanika i 3000 krajišnika. U bitci je stradalo 50 osmanlijskih vojnika, zarobljeno je nešto žena i oslobođeno je 30 kršćana. Nakon što je 1699. potpisan mir u Srijemskim Karlovcima, utvrđena je nova granica između Venecije i Osmanskog carstva. Tvrđave Knin, Vrlika, Sinj, Zadvarje, Vrgorac i Čitluk s Gabelom pripale su Mlecima. Granica je bila povučena ravnom crtom od jednoga do drugog mjesta, a njih je zaobilazila polukružno za sat hoda od tvrđave.

Nakon osvajanja tvrđave uslijedio je prvi val naseljavanja kršćana u Cetinsku krajinu. Josip Ante Soldo ispravno prosuđuje da su stariji franjevački povjesničari epski prikazivali seobe u Cetinsku krajinu. Pri tome su prenaglašavali ulogu franjevaca, bilo kao pokretača borbe protiv osmanlijske vlasti i migracija, bilo kao djelitelja zemalja novodošlim obiteljima na mletačkom području. Prema sudu Solde, idealiziranje događaja bilo je plod romantičarskog pristupa prošlosti i težnja da se sve pretvori u junačku povjesnicu, ali i nepoznavanje karaktera mletačke države, koja je ljubomorno čuvala vlast u zauzetim pokrajinama.

Koliko nam je poznato, u Košute se prvi doselio harambaša Nikola Druljinović s trideset obitelji u kojima je bilo 250 osoba, od kojih 70 sposobnih za vojsku. Uz njega je stigao i harambaša Mate Cavelić iz Duvna, koji je dobio deset kanapa zemlje 1689., ali se tu nije zadržao. U Brodarić su se naselila braća Ivan i Marko Vrdoljak, a pripadali su banderiji Odrljinovića. Njima je 4. lipnja 1693. darovano petnaest i
pol kanapa zemlje, do posjeda Rajčevića i Piragića. Harambaši Mati Petroviću iz Ostrvice dodijeljeno je 300 kanapa zemlje u Brodariću, Novim Selima, Ugljanima i u Begovini sve do Čačvine.

Naseljavanje Cetinske krajine
Naseljavanje Cetinske krajine poč. XVIII. st. (J. A. SOLDO, Sinjska krajina, knj. 1)

Uspostavljanje župa u Cetinskoj krajini izvršeno je postupno nakon brojnih seoba. U sačuvanim splitskim arhivskim spisima zapisana je 1682. samo jedna župa – Bisko. Posluživao ju je biskupijski svećenik. Već 1. ožujka 1689. opći providur Girolamo Cornaro potvrdio je kako je 1688. godine 35 franjevaca dovelo mnogo naroda iz Livna, Duvna, Rakitna, Glamoča i Rame koji je naselio prostore oko Sinjskog polja i cijelu Zagoru. Kako su franjevci nastavili vršiti dušobrižničku službu među narodom, Cornaro im je to dopustio. Osnovna državna dozvola vršenja dušobrižničke službe izdana je franjevcima 18. travnja 1695. godine u hercegovačkom Čitluku. Po njoj su franjevci, birani od svojih starješina, uz odobrenje biskupa, mogli vršiti župničku službu među novodošlim narodom.

Već 1697. upisane su u Cetinskoj krajini župe u Bisku, Dicmu, Gardunu, Čaporicama, Potravlju, Sinju i Turjacima, koja je obuhvaćala selo Košute i kraj oko Trilja. Preko Cetine bila je samo jedna župa, a obuhvaćala je sela Vedrine, Jabuku, Rudu i Gradinu (Udovičić), Ugljane i Čačvinu.

U tada još nesigurnim vremenima splitski nadbiskup Stjepan Cosmi imenovao je 16. siječnja 1697. fra Ivana Bešlića zvanog Chiesik, člana sinjskog samostana, župnikom Vedrina, Jabuke, Graba, Rude i Gradine (Udovičića). Nešto kasnije, 16. siječnja 1703., narodne starješine i Nikola Jurković predložili su za župnika fra Grgura Čovića iz sinjskog samostana.

U arhivu franjevačkog samostana u Sinju čuva se vrlo važna listina, pisana bosančicom, a potpisana arapskim pismom 27. studenog 1700., kojom je Mehmed-beg Filipović darovao fra Šimunu Filipoviću iz Rame crkvu Sv. Mihovila u Trilju i zemlje koje su darovali kmetovi Brodarićani.

Prema izvješću don Mate Bakotića, koji je s don Ivanom Marušićem 1704. misionario po Cetinskoj krajini, franjevci su držali župe Sinj, Dicmo, Prugovo, Muć, Potravnik (Potravlje), Turjake i Trilj, a biskupijski svećenici Gardun i Bisko.

Opći komesar franjevačkog reda fra Ivan de Vietri sastavio je 1708. izvješće o Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. On u izvješću navodi kako sinjski samostan Sv. Frane ima trideset redovnika koji su uglavnom župnici na devet župa. Naglasio je da je župnik Sinja-Varoši gvardijan samostana, da pod turjake spadaju Košute s crkvom Sv. Jure (!) i Trilj s crkvom Sv. Mihovila.

Splitski nadbiskup Stjepan Cosmi (1678.-1707.) četiri puta pohodio je nadbiskupiju, ali spisi tih pohoda, nažalost, nisu sačuvani. Čim je Stjepan Cupilli (1708.-1719.) imenovan Cosmijevim nasljednikom, započeo je 2. siječnja 1709. svoj prvi pastirski pohod župama Cetinske krajine. Prilikom pastirskog pohoda župi Turjake, 1. srpnja 1709., nadbiskup je zapisao u svom izvještaju devet dužnika crkve Sv. Mihovila,
koja je tada ostala na turskoj granici (in linea Turcica), a pripadala je župi Turjaci. Dužnici su bili: Luka Stivanović, Ivan Kievan, Il. Skođe, Ivan Valli, Ilija Budić, Dujam Rajčić, Il. Dule, Mate Vukas i Jure Bešlić, brat Vučića.

U prvoj polovici 18. stoljeća najslabije je naseljen Trilj. Tu je bio prijelaz preko Cetine (trajekt) s crkvom Sv. Mihovila i s nekoliko kuća za službenike, radnike na trajektu i vojnike, čuvare trajekta. Područje je pripadalo banderiji Odrljin u selu Košut, a njoj je pripadala i crkva Sv. Mihovila, kako piše u katastru iz 1709. godine.

Prema spomenutom katastru, u Košutama u banderiji Odrljin upisana su sljedeća prezimena: Bakić, Batinić, Čurčević, Karnašić, Čurčijić, Dukić, Duka, Dianović, Đerbišić, Galesić, Leuter, Marić, Marasović, Mastelić, Mitrović, Mialović, Odrljinović, Pranić, Semić, Sinosić, Silić, Sedlarović, Tripalović, Vuletić, Versić, Zirković, Zubaše (Zubac). Sveukupno bilo je 305 stanovnika, uz napomenu da u selu nisu živjeli
upisani vlasnici zemalja Caralipeo – Despotović, Sermanović iz Splita i Zakolić iz Klisa, dok su se Gasparović i Grabobaš vratili u Osmansku carevinu.

Neprirodna teritorijalna podijela Cetinske krajine izazivala je na osmanskoj strani sve veće nezadovoljstvo pa je novi rat (nazvan Drugi morejski ili Sinjski rat) izbio već 1714. godine. U tom ratu Mletačka Republika uspjela je uz pomoć domaćeg stanovništva obraniti Sinj 15. kolovoza 1715. godine. Obrana Sinja omogućila je da Cetinska krajina nakon ovog rata u potpunosti prijeđe u mletački posjed, a granice određene nakon tog rata postale su današnje međunarodne granice Republike Hrvatske. Najvažniji izvor za opsadu Sinja 1715. godine pronašao je povjesničar Marko Rimac u proljeće 2015. godine u Venecijanskom državnom arhivu. Sam izvještaj ima 23 rukopisne stranice i strukturiran je kao izvještaj po danima, tj. dnevnik. Sastavio ga je 30. kolovoza 1715. sinjski providur Juraj Balbi na zahtjev generalnog providura Dalmacije i Albanije Angela Ema. Dnevniku je bio priložen popis osmanskih četa koje su provalile preko Prologa, a kojeg je generalni providur dobio od pouzdanog izvora (vjerojatno harambaše Čalića iz osmanskog tabora ili od jednog zarobljenika). Dnevnik je objavljen u presliku, talijanskoj transkripciji i hrvatskom prijevodu u kolovozu 2015. godine. U spisima Mletačkog državnog arhiva, M. Rimac je pronašao i izvještaj o nagradama koje je 25. kolovoza 1715. generalni providur Angelo Emo podijelio članovima posade sinjske tvrđave. Taj izvještaj objavljen je također u knjizi.

Vrijedi iz knjige navesti vrlo važan podatak o harambaši Odrljinu i njegovim braniteljima Otoka, kojeg prenosimo u cijelosti: “Dana 25. istog (srpnja, 1715.) veliki odred turskog pješaštva i konjaništva uputio se je i napao s dvije strane selo Otok gdje je u dugoj i hrabroj borbi neprijateljska vojska savladala 40 seljana koji su se pokušali povući na otočić nazvan Mali otok na koji su se sklonile njihove obitelji i gdje se nalazio harambaša Odrljin s ljudima iz svog barjaka i seljani Brodarića, njih 70. Zla kob je htjela da su mnogi, prevozeći se na otočić, poginuli u lađama pod žestokom vatrom neprijateljskih pušaka fitiljača. Zagospodarivši tim lađama, Turci su zatim napali otočić i pritom savladali u petom naletu hrabre branitelje, ne mareći za brojne gubitke svojih ljudi – preko tisuću palih pod snagom ognja i mača ili utopljenih u rijeci, oduzevši svakome od njih život, osim malobrojnima koji su imali sreću spasiti se bijegom, a žene i djecu, u broju od oko pet stotina, pretvorili u roblje.”

Harambaša Odrljin u obrani Otoka
Harambaša Odrljin u obrani Otoka. (M. RIMAC – J. DUKIĆ, pr., Opsada sinjskog Grada, str. 49.)

Nakon 15. kolovoza 1715. Osmanlije su zauvijek napustile Sinj i Cetinsku krajinu. Nakon njihovog odlaska uslijedio je novi val doseljavanja, što potvrđuju sve brojniji podatci o mjestima i životu stanovnika. To razdoblje zahtijeva temeljito istraživanje. Za ovu prigodu izdvajamo nekoliko podataka i dokumenata.

Prema katastru A. Alberghettija od 1725. do 1729. u Košutama su upisana sljedeća prezimena: Bakić, Dadić, Krnjača, Kijekanović, Kalić, Dukić, Knezović, Lovrić, Lentavić, Marasović, Mandušić, Mitrović, Masleša, Mialjević, Marić, Odrljin, Projić, Primošić, Rajčević reč. Delonga, Semić, Simunić, Sernić, Semencato, Tripalović, Trnak, Vojnić, Vuletić, Tić, Zuzić, Žurić, Zubac, Žolić.

Kao vlasnici zemalja navode se u popisu: Ivan Dominik Bajamonti, Franjo Dominik Karaman, Michielli Vitturi, Sitović i klerik don Marko Semencato. Kasnije se tu pojavljuju Delonge, Latinčevići, Rodić i drugi.

U Brodariću su živjele hercegovačke obitelji Rakićani, porijeklom iz Rakitna. Neki od njih kao Šipić, Bešlić i Rančić prešli su preko rijeke i nastanili se u raznim prekocetinskim selima. Još od turske vladavine posjedovali su zemlje u Brodariću Ivan Raić i Nikola Rodić iz banderije Odrljin. Oni su 1736. potvrdili 17 kanapa livade, ali i dobili 20 kanapa neobrađene zemlje.

Zanimljivo je ovome dodati da su Košućani 1739. tužili Bartula Gelmisa zbog uzimanja njihovih zemalja, od kojih je 41 kanap dobio 1729. Nikola Primošić, a po majčinoj lozi nakon Nikoline smrti pripalo je Gelmisu. Opći providur M. A. Cavalli nije im dao za pravo ukoliko su svi dobili dva kanapa po glavi.

Ubrzo nakon naseljavanja Cetinsku krajinu poharala je kuga oko 1730. godine. Prema podatcima fra N. Gojaka u Košutama su se pojavile sumnje da su 34 osobe bile zaražene. Devet ih je bilo obolilo, a potom ozdravilo, a jedna je upisana kao ranjena. Osam kuća je bilo okuženo, 21 ne. Zdravih osoba bilo je 206. Iz ovih podataka zaključujemo da je tada u Košutama bilo 29 kuća i 250 stanovnika. U istom popisu nalaze se podatci da je u Brodariću bilo 6 kuća i 32 stanovnika. Dvije osobe su bile zaražene, na 10 se sumnjalo, a 20 ih je bilo zdravo. Još teža kuga, praćena glađu, pojavila se 1783. godine. Šteta što na popisima o stanju po selima Cetinske krajine nisu sačuvani podatci za Košute i Brodarić. Sasvim je vjerojatno da je lokalitet Kužna drača u zaseoku Dukići mjesto na kojem su ukopani stanovnici umrli od kuge.

Prema vizitaciji splitskog nadbiskupa Luke Garanjina, u Košutama je 1768. bilo 60 kuća i 405 stanovnika od kojih se 322 ispovijedalo i pričešćivalo. Nadbiskup je 21. svibnja spomenute godine krizmao u Trilju 32 osobe.

U ovom kontekstu treba svakako izdvojiti i podatak o gradnji oltara Sv. Mihovila u Trilju, kao i dva neobjavljena dokumenta koja nam je za objavu ustupio fra Miljenko Odrljin.

Krajem XVIII. st. Košućani su zajedno s Vedrinjanima odlučili u crkvi Sv. Mihovila (u groblju) podignuti mramorni oltar. U nekim dokumentima s kraja XVIII. i početkom XIX. st. crkva sv. Mihovila se spominje kao “S. Michiel di Cossut”, tj. “Sv. Mihovil košućki”. Ugovor o gradnji oltara čuva se u arhivu sinjskog samostana. Kako J. A. Soldo ne spominje datum sklapanja Ugovora, iz drugih izvora zaključujemo da je to bilo krajem XVIII. stoljeća, u vrijeme kapelana don Frane Lucmančića, koji se prvi put spominje u dokumentima 1768. godine. Ugovor je sklopljen s altaristom Dominikom Pasqualettijem. U ime seljana na potpisivanju Ugovora bili su prisutni Pavao Marić i Petar Bacelj kao prokuratori crkve, te Josip Odrljin i Ivan Zebo. Kao vanjski svjedok zapisan je Leonard Knežević. Posao su vodili harambaša Luka Odrljin i Nikola Šipić. Cijena novog oltara iznosila je 260 talira. Klesar je obećao sav materijal dovesti u Solin, a seljani iz Košuta i Vedrina bi ga trebali dovesti u Trilj. Sve je moralo biti gotovo do 29. rujna, dana sv. Mihovila. Isti seljaci morali su pomagati kod postavljanja oltara, a majstor i njegov pomoćnih hranit će se na teret seljaka.

Od gore spomenutih dokumenata jedan je u Veneciji izdao pretposljednji venecijanski dužd Pavao Ranierije 1779. u korist harambaše Martina Odrljina pok. Grge, dok je drugi izdao u Splitu 1794. mletački opći providur za Dalmaciju i Albaniju Alvise Marin u korist vodnika Odrljina, čije ime u dokumentu nije navedeno.

Dukala Pavla Ranierija harambaši Martinu Odrljinu pok. Grge, Venecija 1779., (f. Z. Alajbeg, 18. II. 2015.)
Dukala Pavla Ranierija harambaši Martinu Odrljinu pok. Grge, Venecija 1779., (f. Z. Alajbeg, 18. II. 2015.)

Košućani su sudjelovali u sporu oko zemlje koja je pripadala crkvi Sv. Mihovila u Trilju. Na tragetskoj stanici u Trilju 1793., okupili su se Frane Sikirica pok. Frane iz Jabuke, Martin Alil pok. Ilije iz Vojnića, harambaša Nikola Šipić, alfir Josip Odrljin u ime harambaše Luke Odrljina iz Košuta i Andrija Dukić reč. Mateljan te odlučili dati u najam braći Anti i Juri Galiću pok. Šimuna zemlju koja je pripadala crkvi sv. Mihovila. Ta zemlja je dugo godina bila u najmu Ivana Franića iz Sinja, nakon čije smrti je bila zapuštena, a njegovi nasljednici nisu plaćali crkvi najam, pa su se okupljeni odlučili dati je na korištenje spomenutim Galićima

Mletački opći providur za Dalmaciju i Albaniju Alvise Marin dodjeljuje zemlju vodniku Odrljinu, Split, 1794./1795(?). (f. Z. Alajbeg, 18. II. 2015.)
Mletački opći providur za Dalmaciju i Albaniju Alvise Marin dodjeljuje zemlju vodniku Odrljinu, Split, 1794./1795(?). (f. Z. Alajbeg, 18. II. 2015.)

 

Tekst i fotografije preuzeti iz: Dukić, J., Dukić, V., Marić, M., Žolo, I. (ur.) (2017.) Mala povijest Košuta, Košute: Kulturno društvo Trilj, Župa Presvetog Srca Isusova, Košute.

Facebook Komentari