Početkom XVI. stoljeća u Cetinsku krajinu stigla je osmanlijska vojska i uspostavila svoju vojnu i civilnu vlast. Grad Sinj su Osmanlije zauzeli 1513. godine. Ako ne tada, onda sigurno od 1516. Sinj je bio središte “Nahije Grada Sinja”. Nahija je bila najniža upravna jedinica Osmanlijskog carstva, koja je imala svoje stalno i određeno područje. Ova nahija se prvi put spominje između 1524. i 1525. pod imenom “Nahija Cetina”, a u kasnijim se dokumentima spominje pod oba imena. Obuhvaćala je prostor gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine, a time i prostor sela Košuta. Nahija Cetina je bila u sastavu Kliškog sandžaka, veće vojno-političke i administrativno-teritorijalne jedinice u Osmanskom carstvu.

Zahvaljujući starom popisu Kliškog sandžaka iz 1550., nedavno prevedenom i objavljenom u knjizi Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, sačuvani su vrlo vrijedni podatci za Košut, to jest Košute i Brodarić. Zanimljiv je podatak da se Košute na jednom mjestu spominje kao mjesto za ljetnu ispašu (str. 107). Na druga dva mjesta (str. 391, 407) spominju se mjesta Košutice i Košnice, što se ne može sa sigurnošću povezati s Košutama.

Prema spomenutom popisu (str. 403, 404), selo Košut i mezra Sutanić pripadali su Nahiji Sinj i Cetina. Mezra je veće obradivo zemljište koje je nekada bilo naseljeno i ponovno se naseljava. Selo i mezra su bili vojničko-feudalni posjed, timar Alije sina Hamzina i Isaa, sina Ismailova. U selu je bilo 19 kuća te isto toliko i glava obitelji. Njihova imena su: Pavko Radičin (korisnik baštine izvjesnog Ilijasa); Iskender, sin Radovanov; Radoje, sin Vukosavov; Radojina, sin Dobričin; Paval, sin Milišinov; Ferhad, sin Ahmedov; Husejin, sin Ahmedov (korisnik baštine Radivoja Kobre); Juraj, sin Brkovićev; Mehmed (korisnik baštine izvjesnog Radoja); Vukodrag, sin Radojinin; Milko, sin Vukdragov; Vuk, sin Nikolin (korisnik baštine Nikole, sina Vučetina); Ivan Radosavov (korisnik baštine izvjesnog Radosava); Vukić, sin Stjepanov; Alija, vojnik tvrđave Klis i Pavela, sin Petrov (korisnici baštine Nike Dobričina); Nikola, sin Stahijin; stanovnici Košuta (korisnici dijela zemina – većeg kompleksa obradivog zemljišta, koje je prije bilo u vlasništvu izvjesnog Sutanića, a 1550. u vlasništvu Hasana, sina Ahmedova); Dragić, sin Radičin, i Vukić, sin Radojev (korisnik baštine svoga oca).

Nakon popisa glava obitelji, slijedi popis novčanih iznosa koje su oni trebali plaćati Carstvu. Svi nabrojeni po obitelji bili su dužni platiti 2 850 filurija – dukata. Drugi porez, “prihod od nomada spomenutog sela”, iznosio je 1 300 filurija. Ovome treba dodati da je “polovica baduhave spomenutog sela” iznosila 150 filurija. Baduhava je vrsta poreza, pristojbi i globa koje su plaćali svi odrasli muški podanici u Osmanskom carstvu. Sveukupno, porez sela Košute iznosio je 4 300 filurija.

Brodarić (str. 416) je bio vojničko- feudalni posjed, timar Ejmenšaha, sina Džaferova. Imao je šest kuća te isto toliko i glava obitelji. Njihova su imena: Matijaš, sin Tomašev; Martin, sin Brodarićev; Matej, sin Pavelov; Matija, sin Ivanov i Radoja, sin Radičin iz obližnjeg Otoka (korisnici polovice baštine Pave, sina Matije); Mihovil, sin Tomašev, također iz Otoka i Vukosav, sin Radičin.

Sveukupno, u Brodariću se za Ejmenšaha, sina Džaferova trebalo prikupiti 1 116 filurija, od čega 900 od šest spomenutih obitelji, 200 od “prihoda od nomada spomenutog sela” te 66 filurija od “polovice baduhave spomenutog sela”.7

Sačuvan je i drugi popis Sinjske nahije, iz 1604. godine. U Košutama su popisane 33 baštine i toliko kuća, od kojih je 6 muslimanskih. U Brodariću je bilo 10 baština i toliko kuća. Svi su bili kršćani. Zanimljivo da se na području Košuta navode otok Lukavac, u vlasništvu Mehmed – Age, mezra – posjed Dobrice, u vlasništvu Nike i Ivana, kao i mezre Kremenovo i Ovadilo. Od osobite su važnosti podatci o postojanju dvaju sela u Košutama, Prilud i Bakoć. U Priludu je zabilježena 31 baština s jednom muslimanskom i 28 katoličkih kuća, a u Bakoću 12 katoličkih kuća.

O vjerskom životu katolika u Cetinskoj krajini, pa tako i u Košutama, za vrijeme Osmanske vladavine sačuvano je vrlo malo podataka. Sve do kraja XVII. stoljeća katolike po raspršenim selima obilazila su dva bosanska franjevca, jedan iz makarskog, a drugi iz ramskog samostana, više kao putujući misionari nego redoviti župnici. Tek pri kraju XVII. stoljeća situacija se počela mijenjati.

Tekst preuzet iz: Marić, M., Dukić, J. (ur.) (2010.) Košute selo zaigrano, Košute: Kulturno društvo Trilj.